Božja noga

Šuma Vratno smjestila se između potkalničkih sela Vojakovački Osijek i Kalnika. U njoj osim istoimenog potoka, postoje brojne i stare stijene kalničkog gorja. Jedna od njih je i više nego posebna, a u kolektivnom sjećanju prigorskih mještana starije generacije, urezala se kao jedna velika povijesna misterija. Nakon svoga otkrića, misterija je tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća, prozvana u narodu ‘Božja noga’. Pokušavajući otkriti više detalja i pronaći ljude koji o toj pojavi znaju iz svoga iskustva, uputili smo se potkalničkim krajem u šumu Vratno. Do šume Vratno može se doći iz dva pravca, sa istoka kroz Vojakovački Osijek ili drugi, s jugozapada, kroz Križevce, Helenu pa preko Kamešnice. Izabrali smo ovaj prvi pravac, preko Vojakovačkog Osijeka. I to sa razlogom. Naime, u Vojakovačkom Osijeku živi Stevo Vitanović, najstariji mještanin toga mjesta i očevidac spomenute povijesne misterije, odnosno, onoga što je i danas ostalo poznato kao ‘Božja noga’. Stevo je vitalni i duhoviti čovjek, star preko 80 godina, a cijeli svoj život proveo je u svome potkalničkom mjestu. Kako je on jedini koji je znao pravu lokaciji na kojoj je otkrivena “Božja noga”, odlučio nam je pomoći. Veći dio puta, druženje sa Stevom prolazilo je u zanimljivom razgovoru o različitim temama, najviše njegovim švaleracijama iz mladosti i muzici. Još uvijek, kako priznaje, traži neku “babu”, ženu za druženje koja mu treba otkada je prije više od 10 godina postao udovac. O “Božjoj nozi”, znao je mnogo, a o svemu tome pričao je sa velikim poštovanjem. Cijeli put od Vojakovačkog Osijeka do šume Vratno, nekih 2 kilometara najvećim smo dijelom zajedno sa Stevom prešli hodajući. Dio puta je bio asfaltiran, no veći dio bio je makadam, pun kamenja i udubina. – Mnogi ne znaju, posebno mlađi, što je to ‘Božja noga’. Čuli su za to pa pitaju mene i druge starije o tome. – govorio je Stevo kako smo se približavali šumi Vratno. – ‘Božja noga’ vam nema zapravo veze sa nikakvim Bogom. Tako je to narod u strahu ili neznanju prozvao. To vam je bio jedan veliki otisak ljudskog stopala u kamenu na stijeni iznad potoka Vratno. Ja sam ga kao dijete prije Drugog svjetskog rata vidio svojim očima. Stajao sam na stijeni i promatrao. To su vidjeli i drugi ljudi koji većinom više nisu živi. Umrli su od starosti i bolesti ili izginuli u ratu. Bilo je to tada čudo, ljudi su mislili da je to stopalo Boga pa prozvali ‘Božja noga’. I ja sam kao dijete tada bio začuđen, nisam mogao shvatiti kako je nastao taj okamenjeni otisak ljudskog stopala. – objašnjavao je Stevo svoje iskustvo i viđenje misterije ‘Božja noga’. Nakon malo više od pola sata hoda, stigli smo do stijene koja se i danas zove ‘Božja noga’. Doći do nje nije baš bilo lako, staza i put su zarasli, a visoko granje i trnje otežavali su svaki novi korak. Stijena je, koliko se vidi, i danas fascinantna, visoka, strma i tamne boje. Na mjestima se vidi razbijeno kamenje, a sitni kamenčići i dalje se kotrljaju i padaju na zemlju. – Evo, to je ta stijena. Na njoj je bilo to veliko stopalo, baš gore na vrhu stijene. U kamenu su se mogli vidjeti dijelovi stopala, peta i prsti. Sve je tu bilo. Danas je to sve zaraslo i teško da bi se našlo. Sjećam se dobro da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kad se pročulo o tom svemu, jedno vrijeme tu bio i zabranjen pristup. Žandari su čuvali tu stijenu i nije tad mogao niko da priđe. Dali se što istraživalo ili nije, to vam ne bih znao reći. Nakon Drugog svjetskog rata, taj dio stijene sa okamenjenim otiskom, koliko je meni poznato, nitko više nije vidio. Ljudi su od te i drugih stijena uzimali kamen koji se koristio kod gradnje kuća i za dobivanje vapna. Ne znam, prošlo je puno godina, možda je još tu. Okoliš se jako izmijenio. Znalo se u tim stijenama pronaći i kosti nekih pradavnih životinja. – rekao je Stevo Vitanović. Osim Steve, u vezi toga okamenjenog stopala, najvjerojatnije nekog kalničkog pračovjeka, o njemu nam je kratku izjavu dao i jedan stariji mještanin Kamešnice koji je želio ostati anoniman. – Istina je, i dan danas tu stijenu zovemo ‘Božja noga’, neki čak i “Vražja noga”. Osobno nisam vidio to ljudsko stopalo u stijeni, ali dosta sam o njemu čuo. Ljudi su govorili kako je negdje na vrhu stijene bio taj trag, valjda pračovjeka ili čega već. Neki lovci govorili su da je to još u toj kamenoj stijeni. To je sve što znam o tome. – ukratko je rekao jedan mještanin Kamešnice. ‘Božju nogu’ ili okamenjeni divovski otisak, već više od 40 godina nitko nije vidio. Ostala su samo svjedočanstva rijetkih očevidaca i saznanja mlađih pojedinaca. U svjetskim razmjerima, sličnih pojava, primjera fosiliziranih stopala pračovjeka ima mnogo – najpoznatiji slučaj otkrića okamenjenog ljudskog stopala datira iz 1912. godine u blizini južnoafričkog grada Mpuluzi. Prema istraživanjima antropologa i geologa, misteriozna stopala, neka i divovskih dimenzija, staro su preko 200 milijuna godina. Velika većina otkrića tih tragova prvog pračovjeka, ne koriste se samo u znanstvene nego i turističke svrhe. Ne bi možda loše bilo da se na kalničkom prostoru, stjenovitog dijela šume Vratno, provedu antropološka i arheološka istraživanja. Možda bi se došlo do novih i važnih znanstvenih otkrića. Isto tako, Grad Križevci, Općina Kalnik te Mjesni odbor Vojakovački Osijek činjenicu o postojanju ‘Božje noge’ ili prisustva pračovjeka na Kalniku, mogli bi itekako i turistički iskoristiti. (zv)