Pjesma za Ivu Gregurevića

Ima neka kletva narodnog razdora što nam oprlji lice kao kopriva, a onda nas vječni san velikih sinova, poput Olivera, Fabijana i sada Ive Gregurevića, podsjeti da smo prah i voda, velika voda što teče u dječački ozvjezdan san.
Ne znam postoji li uopće dobra riječ za Zahvalnost malog naroda. Zahvalnost za one što su svo vrijeme hodali kao najmanji, a šutjeli o sebi kao što šute najveći. Bili primjer ljudskosti i čovještva u doba kurvi, grabeža i mafijaša. 
Još jednom nas je postidjela i podsjetila na smrtnosti ništavnost vječno sitničavih prijepora, zajednička narodna tuga. 
Donja Mahala uklesana je u moj duh poput kamenog spomenika. Ondje sam nakon tri godine neizvjesnosti našao brata koji je sa 17 godina otišao u rat i nije bilo glasa. Preko 1000 dana nisam znao imam li nositi crninu ili iskati nebo molitvom vječnog zavjeta. 
Ondje mi se, te teške 1994. na skeli između Županje i Orašja ispunila prva teška molitva i Bog mi, milostiv i okrutan, kako već ima biti prema učiteljima u kušnji, odjednom dade znak: “Evo ti brata, a ti svijetu budi brat.”
—
Vlado Karagić

LABUDOV SAN

Otišao je kako odlazi Sava.
Otplovio u san, u dušu naroda,
za maglama i vrbama svoga vremena,
u razdrljenoj bijeloj košulji domaćeg sina,
Hrvata meka srca i tvrda korijena.
Otišao je kako se ne odlazi iz pamćenja svijeta,
kao dječarac s konjima čija griva miriše
na mesmer pusta trka i široka brka,
na duvan didova i divan snigova,
gdje se voda vraća po labudov san.
Usnuo je kako majčinskom rukom sniva Posavina,
odriješena kao marama za psovkom žandara,
poganom čizmom gažena, nikad pokorena,
vezena i lijepa ko misna oprava,
otkana i prošaptana, ko zadnja molitva.
Počivao u miru Veliki Sine Hrvata. Vlado Karagić

• 

• 

•