Zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin Ribar na zagrebačkom Gornjem gradu

Meridijani za Radio Križevce:

Stan u kojem je slikarica i pjesnikinja Cata Dujšin Ribar živjela sa suprugom, velikim glumcem Dubravkom Dujšinom, a poslije njegove smrti sa svojim drugim mužem, odvjetnikom i političarom dr. Ivanom Ribarom, umjetnica je ostavila gradu Zagrebu kao donaciju. Zbirka Dujšin Ribar sadrži oko 230 umjetničkih predmeta, od čega osamdeset Catinih slika
Leadovi: Cata nikad nije prežalila Dubravka i nakon njegove smrti nije mogla stvarati, sve dok je nisu pozvali u Beograd da portretira dr. Ivana Ribara. Kako je i on ostao bez najmilijih – u ratu je izgubio prvu suprugu i oba sina, Juricu i Ivu Lolu – spojila ih je, kako je Cata sama rekla, bol za dragim ljudima. Vrlo je dražesna zanimljivost u stanu album s crtežima koji su napravile i Dubravku Dujšinu poklonile četiri njegove male obožavateljice. Pratile su ga u stopu od kazališta do njegova stana i sve to opisale riječju i slikom. Album svjedoči da je Dujšin bio istinska umjetnička zvijezda svog vremena

U srcu Zagreba, u Demetrovoj 3 na Gornjem gradu, nalazi se palača iz 18. stoljeća, a na njezinom drugom katu stan u kojem je 17. lipnja 2009. otvorena za javnost Zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar. Njome upravlja i o njoj skrbi Muzej grada Zagreba, a može se razgledati svake srijede od 11 do 17 sati. Što krije ta zgrada, koja se na prvi pogled mnogo ne izdvaja među kućama najstarije jezgre grada?

Memorijalni prostor čini stan sa svim namještajem i umjetničkom predmetima koji su u njemu bili dok je tamo živjela slikarica i pjesnikinja Cata Dujšin-Ribar (Trogir, 17. 10. 1897. – Zagreb, 8. 9. 1994.), najprije s prvim suprugom, velikim glumcem, redateljem i kazališnim pedagogom Dubravkom Dujšinom (Zadar, 12. 9. 1894. – Zagreb, 30. 1. 1947.), a potom, od 1952., sa svojim drugim mužem, odvjetnikom i političarom dr. Ivanom Ribarom (Vukmanić kraj Karlovca, 21. 1. 1881. – Zagreb, 2. 2. 1968.). Zavirili smo u taj jedinstveni prostor koji može stati uz bok muzejima, a u njegovim sobama može se gotovo opipati uspomena na troje značajnih ljudi.
Atelier velikog arhitekta. Palača u kojoj je stan zaštićena je još 1969. godine kao kulturno dobro. Podignuta je na gradskom bedemu, a današnji oblik dobila je dogradnjama u 19. i 20. stoljeću. Drugi kat na zapadnom i sjevernom krilu, gdje se nalazi memorijalna zbirka, dograđen je tek 1926. godine prema projektu arhitekta Ignjata Fischera, koji je u ovoj kući imao atelier. Tada je dvorišni trijem dobio kamene stupove, a u dvorištu je načinjen zdenac.

U dvorištu je i danas zidna slika kao pohvala Ignjatu Fischeru, a naslikala ju je amaterski njegova kći, prikazavši najznačajnije građevine svojega oca, objasnila nam je Vesna Vrabec, voditeljica Zbirki donacija u Muzeju grada Zagreba i autorica brošure o Zbirci Dujšin Ribar, koja nas je provela kroz postav.
Prostrani stan Cate Dujšin-Ribar okrenut je prema Tuškancu. Ima četiri velike sobe i djevojačku sobicu, a površina mu je 128 m2. Memorijalni prostor čine hodnik, Catina soba, dnevni boravak, spavaonica i soba dr. Ivana Ribara.

Cata i Dubravko Dujšin doselili su se onamo 1936. godine iz Doma glumaca na Marulićevu trgu, a u Demetrovoj su postali stanari kod obitelji Fischer. Navodno su kolege Dujšinu u povodu toga priredile satiričnu predstavu zadirkujući ga da je preseljenjem u gornjogradsku palaču postao „crveni barun“. Tu su Cata i Dujšin okupljali mnoge prijatelje, prije svega umjetnike. Mnogo su se družili i s Miroslavom i Belom Krležom, a dva Belina portreta koje je naslikala Cata čuvaju se u domu Krležinih na Gvozdu. Krleža je, pak, mnogo kasnije slikaricu opisao kao „raskošno lijepu ženu“.
Naprasna smrt Dubravka Dujšina. Intenzivno druženje potrajalo je sve do Dubravkove nagle smrti 1947. godine. Toga zimskog dana, 30. siječnja, Cata je doputovala iz Splita kamo je otišla njegovati majku – priča nam Vesna Vrabec. – Dubravko ju je dočekao na kolodvoru, kod kuće su ručali Catino omiljeno jelo koje je on pripremio, a onda je Dujšin otišao u kuhinju skuhati kavu. Tamo se srušio i kad je Cata pritrčala, mogao je još samo izustiti: „A toliko sam te čekao!“. Cata nikad nije prežalila Dubravka i nakon njegove smrti ništa nije mogla stvarati, sve dok je nisu pozvali u Beograd da portretira Mošu Pijade i dr. Ivana Ribara, tada jedne od vodećih političara nove države. Kako je i dr. Ribar ostao bez najmilijih – u ratu je izgubio prvu suprugu i oba sina, Juricu i Ivu Lolu – Cata je poslije rekla da ih je spojila bol za dragim ljudima i naposljetku su se vjenčali. Doktor Ribar se potom doselio u Demetrovu i tu proživio još 16 godina.

Ipak, znakovita je angedota nakon njegove smrti, kad su karlovački školarci jednom posjetili Catu da bi od nje čuli nešto o velikom revolucionaru dr. Ivanu Ribaru. „Mi smo došli zbog doktora Ribara, a ona je stalno spominjala nekog Duška“, posvjedočio je jedan od đaka.
Posjetitelj stana najprije ulazi u veliki hodnik, pun ukrasnog bilja kojeg je još njegovala Cata. Jedna biljka potječe sa Brijuna, a dobila ju je šezdesetih godina od Jovanke Broz. Na zidovima su Catine slike i crteži te dva reljefa – kopije prizora s romaničkih vratnica majstora Andrije Buvine iz splitske katedrale. Uz namještaj i druge predmete, tu je i kristalno venecijansko zrcalo iz 19. stoljeća te dvije velike barokne drvene skulpture svetaca iz 18. vijeka. U hodniku je i vitrina puna vrijednog porculana. Brojni primjerci namještaja i drugi umjetnički predmeti u stanu također datiraju još iz 18. ili 19. stoljeća.
Iz hodnika se ulazi u dnevnu sobu, gdje su ukućani boravili sami ili su primali goste. Tu je u jednom kutu sobe počivaljka na kojoj se volio odmarati Dubravko Dujšin, a u blizini je i velika Catina bista, djelo Grge Antunca iz 1956.
Ogromna vrijednost u dnevnoj sobi. Od ulaza lijevo nalazi se raskošni barokni tabernakl (ormar s ladicama), a među slikama pokraj njega je i najvrednija umjetnina u cijelom stanu: Madona s djetetom talijanskog majstora iz 15. stoljeća Vittorea Crivellija, koji je živio i u Zadru. Kustosica Vrabec nije nam otkrila točnu vrijednost slike, ali naglasila je da je riječ o iznimno skupocjenoj umjetnini koja je bila i na posudbi u Italiji. Cata je tu sliku pronašla na tavanu svoje roditeljske kuće u Trogiru, vjerojatno kao ostavštinu jednoga svojeg pretka, biskupa.
Osim Catinih slika, uz tabernakl je i slika Madona plave kose iz 16. stoljeća te sadrena kopija glave sa šibenske katedrale.
S druge strane vrata što vode u spavaću sobu također su Catine slike, među kojima dominira veliki portret Dubravka Dujšina iz 1935. U portret je utaknut stručak cvijeća, baš kao što je to Cata običavala činiti za svog neprežaljenog supruga.
Ispod portreta je Dujšinova bista, rad Vanje Radauša, a među Catinim slikama je i portret Sai Babe iz 1982. Na zidu nasuprot, Catin je veliki portret njezina drugog supruga, dr. Ivana Ribara iz 1948. Na komodi ispod Ribarova portreta Catina je zbirka starih oslikanih tanjura te bista Ive Tartaglie, odvjetnika, političara, publicista i slikara, gradonačelnika Splita i Catinog prijatelja – rad Ivana Meštrovića. Kad se odlučila na doniranje Zbirke gradu Zagrebu, umjetnica je to objasnila riječima: „Nisam znala kome da povjerim svoju djecu“, pritom misleći na svoje slike, jer vlastite djece nije imala. Manji dio svojih slika poklonila je i rodnom Trogiru – kaže nam kustosica Vesna Vrabec. Cata je inače mnogo slikala dalmatinske pejzaže, a posebno je bila inspirirana krajolicima u Stomorskoj na Šolti, gdje je imala kuću za ljetovanje. Navodno je bila vrlo vitalna i još u svojim devedesetim godinama skakala u more na glavu, sve dok u poznim godinama nije slomila kuk, na stubama pred tom istom kućom u Stomorskoj.
Iz dnevne sobe desno se ulazi u prostranu Catinu sobu, koja je bila njezin slikarski atelier i mjesto susreta s dragim prijateljima. Odmah s vrata pogled privlači središnja slika u sobi – Catin veliki Autoportret iz 1948., postavljen na njezinu štafelaju. Na stoliću su boje i kistovi s kojima je umjetnica radila.
Kućni „oltar“ Dubravka Dujšina. Na zidovima je mnogo njezinih slika nastalih u dugom razdoblju od 1919. do 1990. Posebno se izdvaja mali „oltar“ Dubravka Dujšina: u jednom odjeljku vitrine Cata je uredila kutak u kojem je čuvala uspomene na svog prvog supruga – njegove leptir-mašne, kravate, fotografije sa psom i one s prizorima iz kazališnih predstava, Dubravkov kazališni nakit i druge osobne predmete. U sredini je drveni križ, a iznad njega fotografija Dujšina u ulozi iz filma „Slavica“, prvog domaćeg cjelovečernjeg filma nakon Drugoga svjetskog rata i jednog od samo dva filma u kojima je glumio.
I ta soba ujedno je mali muzej primijenjene umjetnosti, s vrijednim starim namještajem, a od skulptura ističu se mala drvena figura sv. Antuna iz 19. stoljeća te nešto veći Mojsije iz 18. vijeka. Soba je to i sjećanja na Cati drage ljude. Komoda je puna fotografija njene sestre i brata, Dubravka i bliskih prijatelja, a do nje je brončani portret dr. Ivana Ribara, rad Koste Angelija Radovanija. U Catinoj sobi je i bogata biblioteka s knjigama o likovnoj i kazališnoj umjetnosti.
Ta prostorija krije i jednu dražesnu zanimljivost: album pun crteža na kojima su prikazane četiri djevojčice u raznim situacijama, ali i sam Dubravko Dujšin. O čemu je riječ? Album su 1936-38. napravile mlade djevojke koje su bile prave obožavateljice velikog Dujšina – govori nam Vesna Vrabec. – Odlazile su na sve njegove predstave, ali i pratile ga svuda po gradu, na probama, pa i oko njegova stana tu u Demetrovoj. Sve su to nacrtale i opisale u albumu. Čak su dolazile i na ulazna vrata, pa su na jednom crtežu prikazale kako ih je otjerao Dubravkov i Catin pas dalmatiner. Vjerojatno su bile i zaljubljene u Dujšina. Napokon su se odvažile nazvati ga i na kraju su mu poklonile ovaj album, koji je, eto, još jedno svjedočanstvo da je Dubravko Dujšin bio istinska umjetnička zvijezda svojega vremena – ispričala je kustosica.
Supatnica iz zatvorske ćelije. Iz Catine sobe vraćamo se u dnevnu, pa produžujemo na drugu stranu, u spavaću sobu. Nešto manja od ostalih, ona čuva jednostavan ali također vrijedan starinski namještaj i to u duhu sjeverne renesanse te neizostavne Catine slike na zidovima. Među njima su još jedan veliki portret Dujšina i to iz 1927. godine te Federico García Lorca iz 1931. i Petar II. Petrović Njegoš iz 1940. Potresno djeluje jedna manja slika „Supatnica iz ćelije“: to je prizor pretučene žene iz zatvora na Savskoj cesti, gdje je Cata provela jednu noć za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kad je bila uhićena, baš kao i Dujšin.
I na kraju, ulazimo u poveću sobu dr. Ivana Ribara, s namještajem kojeg je on, kao i za spavaću sobu, dovezao iz Beograda. Dok dnevna i Catina soba odišu prije svega umjetnošću, ovdje se, unatoč također velikom broju slika i kipova te stilskom namještaju, osjeća pravnički i revolucionarni duh.

Bila je to radna soba i prostor u kojem je političar primao službene i političke goste. Ističu se skulpture herojskog naboja: Ribarov mlađi sin Ivo Lola, prikazan u smrtnom grču u trenutku pobigije u njemačkom avionskom napadu na Glamočkom polju 27. studenog 1943., samo dva dana prije Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, rad Tome Rosandića, zatim poznati Augustinčićev Tito te u kutu poprsje dr. Ivana Ribara, djelo Ivana Vukušića, koje kustosica Vrabec drži manje uspjelim radom. Na zidovima dominiraju veliki portreti: Ive Lole Ribara u partizanskoj uniformi (Catino djelo iz 1954.) te portret Lolina mlađeg brata Jurice, kojeg je naslikao Nikola Graovac. Tu je i portret Tonice Ribar, prve supruge dr. Ivana Ribara, rad Borisa Pastuhova iz 1931.
Slike Jurice Ribara i velikog Vjekoslava Karasa. Glavnina slika u ovoj sobi djela su Jurice Ribara, prerano preminulog slikara. Datiraju od 1936. do 1940. godine: Portret muškarca, Iz radionice, Crnogorski Petrovac, Autoportret, Predio u Saint Tropezu, Kompozicija, Interijer, Mrtva priroda s kokoši, More u Saint Tropezu… Ovdje na zidu, pored Juričinih radova, nalaze se dva portreta iz Ribarove obiteljske ostavštine – pokazuje nam gospođa Vrabec. – To su njegovi baka i djed, Marija Radočaj-Pintar i Ivan Pintar. Budući da je dr. Ribar, koji potječe iz bogate obitelji, sam posvjedočio da je riječ o radovima velikog Vjekoslava Karasa, nemamo razloga sumnjati u tu atribuciju – objasnila je.
I tako smo obišli cijeli stan. Toliko zgusnute povijesti, umjetnosti i kulture življenja na ovako malom prostoru ostavilo je dubok dojam. Vrijeme kao da je ovdje stalo u ne tako davnim, a ipak već prilično odmaklim vremenima. I dok ideologije ostaju u prošlosti, kao trajne vrijednosti ostaju umjetnost, ljepota i nadasve uspomena na velike ljude. Sjene su to njihova stvaralaštva i rada, ali i njihovih ljubavi, prijateljstava, radosti i životnih gubitaka, bogatog kulturnog i društvenog života. Ponekad vrijedi ostaviti bučne ulice i zaći u ovakve zagrebačke oaze, iz kojih se izlazi nadahnut i oplemenjen.

CATA DUJŠIN-RIBAR
Djetinjstvo je provela u Kotoru, gdje je završila tri razreda Trgovačke akademije, a u Zagrebu je studirala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti (1917-1921; profesori – F. Kovačević, O. Iveković, M. C. Crnčić) te kasnije (1924/25.) privatno kod slikara Vladimira Becića. Usavršavala se u Parizu i Londonu. Jedno je vrijeme radila kao restauratorica u Galeriji umjetnina u Splitu. Izlagati je počela 1927. godine. Okosnicu Catina slikarskog opusa čine portreti te pejzaži i vedute rodne Dalmacije. Bila je uspješna pjesnikinja, objavila je nekoliko zbirki pjesama: Rastanci bez rastanaka (1971), Iz kamene jeke (1975) i Lirika (1983). Za Dubravka Dujšina udala se 1920., a za dr. Ivana Ribara 1952. godine.

DUBRAVKO DUJŠIN
Realnu gimnaziju završio je u Splitu 1911. godine; kraće vrijeme surađivao je u Supilovu Novom listu u Rijeci; 1912. upisao je studij na Trgovačkoj akademiji u Milanu. Početkom Prvog svjetskog rata vratio se u Split i zaposlio kao knjigovođa. Mobiliziran je, te je ratne godine proveo u Boki Kotorskoj. Godine 1919. stigao je u Zagreb i tu upisao studij prava i glumu u Državnoj glumačkoj školi kod Branka Gavelle. Prvi je put nastupio na pozornici 1920. u epizodnoj ulozi u Vojnovićevoj Gospođi sa suncokretom. Glumačku školu završio je 1922. godine i postao članom drame HNK u Zagrebu. Tijekom plodne glumačke karijere ostvario je mnogo značajnih uloga, poglavito u suvremenim hrvatskim dramama. Radio je i kao redatelj u HNK, a od 1937. do 1939. godine bio je ravnatelj Drame. Radio je kao predavač u predratnim i poratnim glumačkim školama Hrvatskog narodnog kazališta.

DR. IVAN RIBAR
Studirao je pravo u Zagrebu, Pragu i Beču, doktorirao 1904. u Zagrebu. Godine 1913. postao je narodni zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskom saboru, te član zajedničkog Sabora u Pešti. Jedan je od osnivača Demokratske stranke, a od 1920. do 1922. predsjednik Narodne skupštine Kraljevine SHS. Godine 1942. priključio se partizanskom pokretu, postavši članom KPJ. Kao ugledni političar, na prvom zasjedanju AVNOJ-a izabran je za predsjednika IO AVNOJ-a, a nakon rata bio je predsjednik Prezidija Privremene narodne skupštine te predsjednik Narodne skupštine FNRJ.
Krleža, Kovačić, Frangeš…
Zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin Ribar jedna je od nekoliko njih o kojima skrbi Muzej grada Zagreba. Ostale su Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleže na Krležinom Gvozdu 23, Zbirka – stan arhitekta Viktora Kovačića u Masarykovoj 21, Ambijentalna zbirka kipara Roberta Frangeša-Mihanovića na Rokovu perivoju 2 (zatvorena za javnost) i Zbirka Tille Durieux, čuvene njemačke glumice, u stalnom postavu Muzeja grada Zagreba. Stan Krležinih otvoren je za razgledavanje utorkom od 11 do 17 sati, a stan Viktora Kovačića četvrtkom od 10 do 17 sati.