Putositnice Antuna Nemčića
Ove 2019. godine, u mjesecu veljači i ožujku, navršava se 176 godina od početka putovanja o kojemu je poznati hrvatski književnik Antun Nemčić (1813.-1849.) pisao u svom prvom i najznačajnijem djelu “Putositnice” – knjiga je izdana 1845. godine.
Putositnice su po svom žanru putopis, jedan od prvih takve vrste u povijesti hrvatske književnosti, a tematski obrađuju Hrvatsku i Sjevernu Italiju. Svoje putovanje Nemčić počeo je pisati na sam Pokladni utorak, 28. veljače 1843. godine u Ludbregu. Istoga dana dana prošavši potkalnička mjesta Rasinju, Bolfan, Veliki Poganac, Apatovec i Glogovnicu stigao je u Križevce. U svakom od spomenutih sela doživio je nešto interesantno i to popratio svojim komentarom i stavom u poglavlju Put koji se najvećim dijelom odnosi na kalničko i križevačko Prigorje.
U Rasinji je tako spomenuo povijesne događaje iz turskoga doba – stari ribnjak, pučke mitove i brda na kojima su bogati vinogradi. Posebno je istaknuo malu ergelu kvalitetne pasmine engleskih konja kod jednog rasinjskoga vlastelina. Za Veliki Poganac i Bolfan napisao je kako se po njihovom imenu može zaključiti da je riječ o naseljima koje ima veze sa drevnim poganstvom.
Nakon Velikog Poganca, Nemčić je prešao potok koji je bio granica Vojne Krajine i uputio se prema brdu Borovka koje je sa velikim naporom prošao. U Apatovcu, koga je nazvao graničarskim mjestom (Vojna Krajina), gotovo proročanski je predvidio veliko bogatstvo tamnošnjega izvora vode. Apatovačku izvorsku vodu koju danas crpi tvrtka Atlantic grupa d.d., Nemčić je već tada smatrao izuzetno kvalitetnom i zdravom. Bio je mišljenja kako bi od nje ljudi mogla imati koristi ukoliko se iskoristi na pravi način.
Nekoliko desetljeća kasnije, njegove prognoze su se ostvarile. Put prema Križevcima, vodio ga je kroz Glogovnicu, u kojoj se je oduševio ljepotom katoličke seoske crkve. Prigovorio je lošoj cesti koja vodi od Apatovca do Glogovnice kao i nepostojanju mostova preko potoka. Čitav taj šumoviti i brdoviti kraj prozvao je divljim i dosadnim. Također, u Glogovnici, negdje u blizini istoimenog potoka, čuo je pjesmu koja je dolazila od jednog pastira iz krajiškog mjesta Vojakovački Osijek. Za toga pastira kao i stanovništvo napisao je kako većinom pripadaju istočnoj crkvi – pravoslavni Srbi – te kako imaju imaju čisto štokavsko narječje.
Zabilježio je čak i pjesmu pastira koja je bila posvećena nekoj djevojci po imenu Anka. istovremeno, na glogovničkoj strani potoka, čuo je kako neka mlada pastirka na kajkavskom prigorskom govoru viče na jednu tvrdoglavu kravu. Ubrzo nakon Glogovnice, našao se u Križevcima koje je lijepo opisao. Ukazao je na križevačku crkvenu i kraljevski povijest te brojne znamenite događaje. Za Nemčića su Križevci (u kojima je kasnije i umro) znamenito mjesto. Od križevačkih posebnosti, među ostalima, on tako spominje sabore koji su se u tom gradu podno Kalnika održavali, tri sokaka na koji se Grad dijeli (gornja, donja i srednja varoš) te crkvu Sv. Križa. Poslije Križevaca, Nemčić je otišao u Karlovac, Rijeku, a nakon toga u Trst, Veneciju (Italija) i Beč (Austrija).
Nakon objavljivanja putopisa “Putositnice” 1845. godine (kojega je pisao u svojoj klijeti u Starigradu kod Koprivnice), on je postao iznimno popularan i za ondašnje skromne prilike knjiga je imala svojevrsni status bestselera. Godine 1847., Nemčić je ponovo krenuo na putovanje, ovoga puta po Srbiji, Slavoniji i sve do Rumunjske. To putovanje uvršteno je na osnovu bilježaka u drugio dio “Putositnica” koje su objavljene nakon Nemčićeve smrti 1852. godine. Pored “Putositnica”, Antun Nemčić napisao je još komediju “Kvas bez kruha”, “Udesi ljudski” te brojne članke i feljtone. U Gradu Križevcima u čast Antuna Nemčića prozvan je jedan trg, a na njemu se nalazi i njegov spomenik podignut 1899. godine. (zv)
