Srpanj – mjesec posebnih sportskih uspjeha
Srpanj je mjesec posebne sportske sreće za nas Hrvate, inače sportsku naciju. 11.srpnja 1998., prije 21 godinu, hrvatska je nogometna reprezentacija, zlatna generacija predvođena Šukerom, Bobanom, Prosinečkim i Jarnijem, prvi puta nakon osamostaljenja države nastupila na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj i nakon jednog poraza u skupini protiv Argentine, sljedeći je doživjela tek u polufinalu protiv moćne Francuske koja je u finalu prvenstvo i osvojila protiv slabašnog Brazila. A mogli smo i pobijediti da je bilo malo više sreće, a malo manje Liliana Thurama koji je svoja jedina dva pogotka za francusku vrstu postigao upravo tada protiv Hrvatske. U utakmici za treće mjesto, hrvatski su se nogometaši sabrali i odigrali u svom stilu na tamošnjem SP – odlično. Fantastični Ladić na golu i 2-1 za Hrvatsku – bronca je išla kući, a cijela Hrvatska te noći spavala nije. Pjevali su se Prljavci, pilo se, slavilo se. Dan i noć za pamtiti zauvijek.
Sljedeći povijesni događaj srpnja mjeseca zbio se tri godine kasnije, točnije 9. srpnja 2001. Taj dan bio je poseban za sve Hrvate u Lijepoj našoj i bilo gdje drugdje na svijetu, a najposebniji je bio za jednog upornog momka iz Splita – Gorana Ivaniševića. Momak koji je u to doba bio renomirani svjetski tenisač, a kojemu je nedosanjani san bio osvojiti Wimbledon. Pokušavao je to Goran učiniti u više navrata, a najbliže je bio 1992., 1994. i 1998. kad je igrao u finalu, ali su spretniji i sretniji od njega bili Andre Agassi i dva puta Pete Sampras i uzeli predivni Wimbledonski pehar Goranu ispred očiju.
Goranu se sreća napokon osmjehnula 2001. kada je na turnir došao s pozivnicom – wimbledons’ wild card for wimbledons’ wild boy.
I ta pozivnica mu je, izgleda, donijela sreću – uz još par stvarčica i rutina na koje se Goran oslanjao tijekom cijelog turnira. U finalu ga je čekao Australac Patrick Rafter, iskusan tenisač koji je imao jednaku želju, jednaku kao i svi tenisači, zapravo – osvojiti najjači teniski turnir Wimbledon.
Ali nakon dva dana teške muke, truda, kiše i sunca, Goran je napokon imao sreće u wimbledonskom finalu i pobijedio. Pet setova za povijest. Pet setova za pobjedu Gorana Ivaniševića. Pet setova za neopisivu hrvatsku sreću.
Srpanjski događaj kronološki najsvježiji jest onaj koji će mnogi izabrati kao najdraži – prošlogodišnje svjetsko srebro nogometne reprezentativne vrste. Znali smo da naši Vatreni mogu puno, ali, kako je rekao i Goran Ivanišević davnih godina, a i svi smo mi to nekako tako mislili, uspjeh Vatrenih iz 98. neće ponoviti nitko još sljedećih 200 godina. Srećom, prevario se on, a prevarili smo se i mi.
Na današnji dan 2018. godine na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, hrvatski su reprezentativci predvođeni Lukom Modrićem igrali finale protiv Francuske, starog rivala iz 98.
Podnijeli smo poraz od 4-2, ali podnijeli smo ga muški, a još ga je lakše bilo podnijeti uz status druge reprezentacije svijeta!
Modrić je bio proglašen najboljim igračem Prvenstva, a kasnije je osvojio i Zlatnu loptu, sve što pojedinac u nogometu može ostvariti. I zaslužio je to uz maksimalno zalaganje i svesrdnu pomoć svojih reprezentativnih kolega.
Jer tih mjesec dana igrači su disali i živjeli kao jedno, a i cijela nacija skupa s njima.
Hvala Vam svima! (M.M.)
Foto:HNS, Wikipedia