Dario Banić – osvajač svjetskih vrhova!

Jučer smo u Sportskoj emisiji Radija Križevci ugostili križevačkog veterinara i alpinistu Darija Banića, čovjeka s kojim smo već imali čast pričati prošle godine kada se pokušao uspeti na najviši vrh Sjeverne Amerike Denali, a sada smo ga pozvali da s njime popričamo o njegovom zadnjem alpinističkom pothvatu – usponu na najviši vrh Europe – na kavkaski vrh Elbrus.

Gospodine Banić, prenesite nam Vaše doživljaje s Elbrusa.
Bilo je sjajno. Elbrus mi pričinja posebno zadovoljstvo kao najviši vrh Europe. Kad sam išao u školu, rekli su nam da je najviši vrh Europe Mont Blanc pa sam imao veliku želju uspeti se na njega. Kad sam to i učinio, onda su mi rekli da je Elbrus, za kojeg do tada nisam ni čuo, najviši vrh pa sam odlučio pokoriti i njega. Ove sam godine u tome i uspio.

Kako ste se pripremali za ovaj pothvat?
Iskreno, i nisam se posebno pripremao. Imao sam nekih zdravstvenih problema pa su nastupile vrućine i pripreme su izostale. Ali imao sam sreću što sam imao izvrsnu ekipu koja se međusobno izvrsno slagala, a to je jako bitno prilikom višednevnog uspona, da nema “zle krvi”. Također, vremenski su uvjeti bili stvarno dobri, bilo je toplo i to je bio jedan veliki plus, obzirom da je Elbrus inače hladna planina. Ono što me razočaralo jest to što su posljedice globalnog zatopljavanja vidljive i na planini, ledenjačke kape se vrlo brzo tope.

Što Vas motivira za svaki novi uspon?
Jednostavno volim planinarenje, planinarim od 1974. i ispočetka sam planinario u okvirima prostora bivše regije. Onda sam s 50 godina odlučio da je vrijeme da proširim prostor uspona i počnem osvajati i svjetski poznate vrhove. Sada imam 56 godina i često se pitam što mi to treba, kad se nađem u nekoj nezgodnoj situaciji na 3000 metara visine. Ali ljubav prema penjanju je jača od mene. Sreća je što se fizički dobro osjećam, što dugujem i dobroj genetici. Imam još neke planove pa mogu u planinarsku mirovinu.

Što je svakom planinaru bitno da ima kako bi preživio na takvim usponima koji traju ne dan ili dva, već čak i po nekoliko tjedana?
Čaj i juha. Vjerujte, na takvim visinama i ćudljivim temperaturama, najvažnije je čovjeku da ima dovoljno tekućine u vidu čaja i juhe. Jednom sam na jedan uspon prešvercao špek, ali ga nije bilo moguće rezati jer se – zaledio.

Uspeli ste se na mnoge svjetski poznate vrhove poput Matterhorna, Olimpa, Ararata, Elbrusa, Grossglocknera i drugih, ali imate jedan iza sebe koji je pokorio Vas, a to je sjevernoamerički Denali.
Tako je. Prošle godine sam se pokušao popeti na Denali, ali nisam uspio. Uspon na Denali je jako težak, jedan od najtežih zbog blizine Sjevernog pola. Bio sam u dobroj formi i mislim da bih uspio da sam bio sam, ali imao sam dosta tešku ekipu koja se nikako nije slagala, a to predstavlja problem.
Najviše volim planinariti sam jer imam svoj tempo, ali teško je dobiti dozvolu za samostalni uspon.

Gospodine Banić, recite nam za kraj, koje to planove imate pred mirovinu?
Pa želio bih se uspeti na još dva vrha – na Denali, da izravnam rezultat s njim, a također se želim popeti na najviši vrh Južne Amerike Aconcaguu. Svi mi kažu da sam još uvijek dovoljno mlad da to uspijem pa ću ih poslušati.
Dario, sretno Vam bilo u osvajanju visina!(M.M)

Foto: Dario Banić i RKŽ