Intervju s Draženom Köglom – Najboljim hrvatskim obaračem ruku iz Križevca 

Dražen Kögl vrhunski je hrvatski sportaš iz Križevaca, višestruki svjetski, europski i nacionalni prvak u sve popularnijem sportu obaranju ruku (eng: arm wrestling). Iza njega je na stotine nastupa i nagrada po brojnim europskim zemljama, a velika podrška mu je i ostatak obitelji, žena Blaženka, kćer Mihaela te sin Marko koji su također uspješni u sportskom obaranju ruke. Od prije nekoliko godina u Križevcima djeluje Klub obarača ruku ‘Tigar’ u kojemu Dražen ima važnu ulogu u treningu novih obarača ruku i promociji tog sporta u Prigorju i šire. O svojoj sportskoj karijeri obarača ruku i drugim bitnim pojedinostima, nešto više rekao nam je u intervju za naš portal.

Kao vrhunski sportaš poznati ste po cijeloj Hrvatskoj kao i u velikom broju europskih zemalja, a posebice u Križevcima. Možete li nam reći nešto više o tome kako ste se počeli baviti sportom obaranja ruku?

Pa kao i većina, prve početke imao sam kao klinac, znali smo povremeno obarati ruke da se vidi tko je jači. Bila je to obična dječja rekreacija. Nakon toga sam malo ozbiljnije se u tom sportu okušao 1986. na odsluženju vojnog roka  kada je bio organiziran turnir u obaranju ruku u Puli. Tu je bilo preko tisuću natjecatelja iz tadašnje cijelog nastavnog mornaričkog centra i ja sam pobijedio. Tad sam shvatio da sam u tome jako dobar. Tom sportu vratio sam se pred nekoliko godina, zahvaljujući svojoj ženi i filmu s Silvestrom Staloneom.

O kakvom se filmu radi?

Radi se o filmu ‘Iznad svih’ ili ‘Over the top’ iz 1987. godine, u kojemu se  Stalone kao vozača kamiona bavi sportskim obaranjem ruku. Tu ima jako puno zanimljivih scena s turnira na kojemu on nastupa i pobjeđuje. Film je jako realističan i bio je jedan od poticaja da se aktiviram. 

U Križevcima već nekoliko godina djeluje iznimno trofejni klub obarača ruku ‘Tigar’, koliko je poznato, ima mnogo talentiranih članova i do sada je postigao veliki domaći i međunarodni sportski uspjeh osvojivši brojne nagrade na raznim natjecanjima. Koliko imate članova i kakvi su dalji planovi za budućnost?

Da, naš klub ‘Tigar’ osnovan je 2009. godine, okuplja oko 30 članova. Imamo i nekoliko žena među kojima su moja supruga i kćerka. Moram posebno naglasiti činjenicu da su naši aktivni članovi kluba i petorica invalida. Zbog toga mi je izuzetno drago i na to sam jako ponosan. To su divni ljudi i odlični sportaši. Planovi za budućnost su da imamo još više članova, da nabavimo svu potrebnu opremu te možda ono najbitnije, da dođemo do novog i većeg prostora. Nadamo se da će nam tome pomoći i Grad Križevci kao i druge institucije.

Vaš klub ‘Tigar’ dio je i službene hrvatske reprezentacije koja se bavi sportom obaranja ruku?

Tako je. Mogu reći da članovi križevačkog kluba čine polovicu hrvatske reprezentacije. To je posebna čast i to uvijek rado ističemo. Koliko smo jaki dovoljno pokazuju dosadašnji sportski uspjesi. Konkretno, naš zadnji nastup u Rumunjskoj gdje smo briljirali. Isto tako osvojili smo medalje u Mađarskoj, Litvi, Bugarskoj i da još ne nabrajam dalje. 

Dali je ta ‘križevačka’ sportska kvaliteta prepoznata i kod stranih natjecatelja, odnosno vaših kolega i protivnika?

Jako dobro pitanje. Naravno da je prepoznata, posebno kod profesionalnih obarača ruku koji dolaze iz zemalja gdje je taj sport daleko poznatiji i priznatiji. Izdvojio bih Rusiju, Bugarsku i Kazahstan. Rusi se dosta čude kako smo talentirani i efikasni jer smo u taj sport ušli pred nekoliko godina. 

Vezano za te međunarodne nastupe koje spominjete, kako vas percipira publika? Imate li kakvih pozitivnih iskustava?

Imamo dosta lijepih iskustava i uspomena. Svuda gdje nastupamo odlično smo primljeni i poštovani. Ljudi vole taj sport pa tako i nas. Meni je osobno ostala u lijepom sjećanju Bugarska. Nakon jednog takmičenja izašao sam na ulici i tu su me mnogi tražili autogram. Bio sam iznenađen i oduševljen time. Nešto takvo nisam doživio u Hrvatskoj. Isto tako saznao sam i da se pojedine snimke mojih borbi prikazuju na pojedinim televizijskim programima u Americi. 

Kako to da nešto slično niste doživjeli u Hrvatskoj? 

Iz jednostavnog razloga jer je taj sport relativno mlad u Hrvatskoj i nema toliko pažnju medija kao nogomet ili košarka. S druge strane, postoje i neke zemlje u kojima je obaranje ruku gotovo nacionalni sport i tu postoji druga tradicija i kultura.

O kojima je zemljama riječ? 

Pa, među prvima bih izdvojio Kazahstan gdje čak djeca u školi se bave sportom obaranja ruku. To je nešto slično recimo kao borilački sportovi u Japanu i Kini te drugim azijskim zemljama. To je nacionalna posebnost i države u to mnogo ulažu.

Spominjete brojna putovanja po Europi gdje se organiziraju natjecanja, kako putujete i tko vas financira? Imate li kakve sponzore ili dobivate donacije? Očito da taj sportski angažman stvara razne i velike troškove. 

Pitanje financiranja je jedno od važnih pitanja. U pravu ste, svaki sport, a posebno vrhunski, iziskuje velike financijske troškove. Šta se tiče nas iz Križevca, moram priznati, situacija nije baš dobra. Nažalost, još nemamo sponzora niti donacija dok malu pomoć dobivamo od Grada Križevaca. Od Grada dobivamo neki mali iznos i kao sportska udruga. Bilo je nešto problema s stipendiranjem naših sportaša. Iskreno, najveći trošak podnosimo upravo mi sportaši. Mi Križevčani sami si plaćamo putovanje, gorivo i sve drugo, čak i smještaj koji se mora unaprijed rezervirati. Nije to lako tu se radi o velikim iznosima koji se računaju u eurima. Svi nas hvale i slave, slikaju se s nama, ali malo tko pita koliko to sve nas košta i koliko mi za to sve izdvajamo. Nadam se da će nam se u budućnosti više financijski pomoći jer smo svi vrhunski sportaši i međunarodno promičemo kako Križevce tako i Hrvatsku. 

Nedostatak financija, odnosno nedovoljna pomoć u tome smislu, očito djeluje i na motivaciju kako kod Vas tako i vaših kolega sportaša?

Da. U svakom slučaju djeluje jako na motivaciju. Svi mi volimo taj sport kojim se bavimo, u tome je i cijela moja obitelj i ostali članovi našeg kluba ‘Tigar’. Mislim, usprkos stvarno izvrsnim rezultatima, trudu i zalaganju, ljudi zbog tih financija dosta gube motivaciju. Jednostavno, smanjuje se volja kad vidiš da malo tko nam pomaže, a većinu toga pada na naša leđa. U obaranju ruku kao sportu nema velikih novčanih nagrada, a i mi se time ne bavimo radi novca. Profit nam nije cilj jer volimo to što radimo, riječ je o ljubavi. 

Za kraj, možete li nam reći dali imate namjeru ponovo organizirati natjecanje u obaranju ruku u Prigorju? Do sada ste to radili u Križevcima već nekoliko puta i natjecanje je bilo iznimno posjećeno.

U planu je međunarodno natjecanje u Prigorju koje bi trebalo biti održano 14. prosinca ove 2019. godine. O lokaciji natjecanja još odlučujemo i nadamo se da će to biti kao i do sada velika sportska atrakcija.  (zv)

Foto: Dražen Kögl