[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] KINA Deveti dio: Zid
Masa ljudi u Zabranjeni grad dolazi obavezno prolazeći ispod velike fotografije Mao Ce-tunga, kojeg u Kini smatraju najvećim nacionalnim herojem, a u ostatku svijeta jednim od najvećih zlotvora 20. stoljeća, čiji je kult ličnosti nastavljen u zemlji i nakon njegove smrti. Zabranjeni grad, građen početkom 15. stoljeća, simetrično je i hijerarhijski uređeno mjesto, tako da se sve važne zgrade pružaju kroz središte u pravcu sjever-jug. One utjelovljuju umjetničke značajke i stil drevne kineske arhitekture, zbog čega ga mnogi nazivaju kineskim, ali i svjetskim remek-djelom.
Ali zašto je i za koga grad bio zabranjeni? U rezidenciji su osim cara živjele i konkubine, tisuće pomno izabranih najljepših djevojaka koje su caru osiguravale nasljednike, i s kojima je car spavao samo onih dana kad su bile plodne, kako se njegovo sjeme ne bi uzaludno trošilo. Konkubine se spominju još u Bibliji, gdje su definirane kao sekundarne supruge čija je svrha bila rađanje muškog nasljednika u slučaju neplodnosti prve supruge, kao i općenito rađanje više djece kako bi se poboljšalo bogatstvo obitelji i zadovoljile muškarčeve seksualne želje. Biti konkubina u Kini bila je čast te su djevojke odmalena su nosile cipelice koje su im oblikovale stopala tako da su im prsti kad su porasle bili spojeni u jedno. Požuda je tada bila u što manjem stopalu, koje je izgledalo kao šaka i zbog kojeg su konkubine jedva hodale. Ali, sve za ljepotu i sve za carev krevet. Svi muškarci koji su unutar kompleksa radili za cara morali su biti uškopljeni, kako nijedan ne bi mogao spavati s nekom od carevih dama. Upravo odatle „zabranjeni“, zabranjeni za sve muškarce koji nisu bili eunusi.
Crvenkasti zalazak sunca otpratio nas je dobro izmučene iz beskrajno velikog Zabranjenog grada, kao da nam je i samo govorilo: „Dosta je za danas, pođite spavati“. Iako je naša teorija na putovanjima uglavnom ona da ćemo spavati kad umremo, taj smo put iznemogli i pothlađeni jedva dočekali povratak u svoju toplu hotelsku sobu, do koje su nas pratile scene bogato ukrašenih novogodišnjih stabala. Tek smo tada uhvatili ritam kineskog dana i kineske noći, prisjećajući se nesanice i mračnih šetnji prvih dana.
Devetog dana putovanja otišli smo na cjelodnevni izlet do jednog od svjetskih čuda u blizini Pekinga. Sigurna sam da već pogađate o čemu je riječ. Kineski zid, dugačak preko osam tisuća kilometara najveća je građevina na svijetu. Prva granična utvrđenja koja podsjećaju na zid nastala su u drugoj polovini petog stoljeća prije Krista, a građenje se nastavilo idućih 20 stoljeća. Zid je inicijalno trebao obraniti Kinu od čestih upada nomadskih plemena sa sjevera u potrazi za pašnjacima, u čijem im je primjećivanju pomagalo više od 20 tisuća osmatračnica. Naravno, Kineski je zid 1987. godine upisan na UNESCO-v popis svjetske baštine u Aziji i Oceaniji, a 2007. je izabran među sedam novih svjetskih čuda. Za izgradnju zida uglavnom je korišten kamen, a blagim stepenicama u početku nije nam se bilo teško uspinjati, što se s prolaskom 30 minuta, pa sata, pa dva promijenilo, kada smo odmor na osmatračnicama koristili sve češće. Osmatračnice su sada, za razliku od prije, mjesta mira i uzimanja predaha, pune ispisanih imena posjetitelja, a uzduž zida, visokog oko 16 i širokog oko sedam metara ponegdje je moguće naići i zakopčane lokote kao poklon zidu za dugo, dugo sjećanje, dok ih ne zamjene neki novi. Kineski zid gotovo svugdje izgleda slično, gotovo identično, toliko da ne znate jeste li prošli 300 metara ili dva kilometra. Nije bilo previše posjetitelja, što nam je uvijek iznimno drago, pa se nismo izgubili u masi i uspjeli smo sići na točno mjesto s kojeg smo i krenuli. Isti slučaj nije bio sa svima, polovica grupe otišla je na potpuno pogrešno mjesto, koje je nedvojbeno izgledalo kao i ono ciljano, tako da smo izgubili podosta dragocjenog vremena dok pratiteljica nije polovila sve izgubljene starčiće po Kineskom zidu. „Nisu mogli daleko, zid je tek nešto duži od osam tisuća kilometara“, šalili smo se na svoj račun.
Putopis by Lea Bijač