[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] KINA Peti dio: Mala noćna muzika

Problemi sa spavanjem i dalje su postojali, no u bitno manjoj mjeri, jer je program bio intenzivan i trajao gotovo cijele dane. Nije bilo vremena za predah, tako da smo se brže i lakše umarali. Bilo je hladno kad smo se u Suzhou ukrcali na brod kako bismo se provozali
njegovim kanalima čije bogatstvo predstavljaju kameni mostovi i crvene lanterne koje danas služe samo za dekoraciju i ukrašavaju kuće i javna mjesta, a u prošlosti su služile kao svjetiljke. Osim njih, vidjeli smo siromašne kućice uz kanale s nepresušnim izvorom zanimljivih detalja kao što je potpuno sam vježbač i kobasice sa čarapama zajedno na sušenju.

Potom smo posjetili tvornicu svile, gdje smo imali priliku naučiti i iz prve ruke vidjeti kako ona zapravo nastaje. Oplođena jajašca dudova svilca stavljaju se u inkubatore, a nakon dva do tri dana iz njih se izlegu male gusjenice koje se odmah hrani svježim dudovim lišćem. Kada gusjenica dostigne potpuni rast, iz dvaju otvora na glavi počinje izlučivati dvostruku nit obavijenu bjelančevinom. Gusjenica se obavija tom niti stvarajući čahuru, a nit na zraku očvrsne. Tek mi je tada postalo jasno koliko je sve to zahtjevan proces i zašto je svila tako skupa. Naravno, prije negoli se napusti tvornica, mora se proći kroz trgovinu punu svilenih odjevnih predmeta. Nismo uspjeli odoljeti pa smo je napustili s nekoliko lijepih šalova.

Naš put svile potom nas je doveo do grada Hangzhou (čitaj: hangdžou). Grad je smješten na Zapadnom jezeru pa smo danju uživali u plovidbi i provlačenju kroz kamene mostove, a predvečer smo posjetili jedan od meni najmističnijih budističkih hramova. Magloviti, neosvijetljeni puteljak pun u kamen uklesanih Buda i debeljuškastih Happy Buda vodio nas je do ključne točke, samog hrama, s već dobro poznatim mirisnim štapićima, ognjištima i u unutrašnjosti predimenzioniranim kipovima Bude. S obzirom na večernji posjet, i u oko hrama nije bilo gotovo nikoga, ognjišta su bila ugašena, prostorom je vladao potpuni mir i spokoj. Zato me se i najviše dojmio, osjećaji mira i spokoja su oni kojima uvijek težim.

Po danu plovidba mirnim jezerom, a po noći potpuna transformacija u kojoj smo sudjelovali kao publika na otvorenom. Naime, u noćnim satima jezero postaje grandiozna pozornica s isto tako grandioznim kulisama i konstrukcijama koje se dižu i spuštaju te dvoje glavnih, i na stotine sporednih kostimiranih glumaca. Impresivna „West Lake“ predstava glazbom priča ljubavnu priču i apsolutna je atrakcija grada i nešto jedinstveno na svijetu. Isječke iz iste moguće je pogledati na YouTube-u, vrijedi, kad se već ne može uživo. Sve bi bilo idilično da se temperatura zraka nije drastično smanjila i traženjima načina da se što bolje ugrijemo umanjila užitak u cijeloj predstavi. Tad sam se prehladila i počela se osjećati mutno.

Putopis by Lea Bijač