[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] KINA Sedmi dio: Izgubljeni bez prijevoda
Prva noć nove godine trajala je kratko jer je odmah ujutro uslijedila vožnja do bivšeg glavnog grada Kine, Nanjinga (čitaj: nandžinga), „južne prijestolnice“. Nitko nas nije pitao kako smo i koliko spavali. Nanjing se danas zbog svog položaja blizu Šangaja i pozicije na obali rijeke Yangtze vrlo brzo gospodarski razvija i postaje jedno od najznačajnijih kineskih gospodarskih središta. Posjetili smo tvornicu nesvakidašnjih, rukom napravljenih umjetničkih djela. Radi se o staklenim kuglama na drvenom postolju unutar kojih je smještena manja rukom oslikana kuglica. Ni njima nismo uspjeli odoljeti. Za razliku od nekih zemalja gdje nismo uspijevali pronaći nikakav prikladan suvenir, Kina je obilovala ljepotom umjetnosti.
Glavna atrakcija tad osunčanog Nanjinga je mauzolej dr. Sun Yat-sena, osnivača moderne Kine i revolucionarnog vođe koji je odigrao važnu ulogu u svrgavanju posljednje kineske dinastije Qing. Mauzolej je uistinu impresivan, mješavina tradicionalnog i modernog, a do ključne točke gdje se nalazi kip Sun Yat-sena potrebno se uspeti mnogobrojnim stepenicama, nakrcanima masom hodajuće gomile. Neka i noge malo osjete da su na putu.
Osim samog mauzoleja, atrakcija sam bila i ja. Iako do tog trenutka nitko to nijednom nije učinio, posjetitelji mauzoleja u mojoj plavoj kosi i plavim očima vidjeli su čistu egzotiku te se euforični htjeli slikati sa mnom, i cure i dečki, kao da sam zvijezda. „Gdje baš sad kad sam sva prehlađena, natečena i nenašminkana!“ mislila sam. Jedna od „obožavateljica“ čak mi je poklonila svoje ušećerene jabuke, kao zahvalu za dobro odrađenu foto sesiju. Njih je na kraju pojeo zadovoljni tata. Na koncu smo saznali da je jednako atraktivan kao i ja, možda čak i atraktivniji od mene, bio sjedokosi i sjedobradi gospodin iz grupe. Kinezi baš jako pate na svijetle tonove, što im samima nije prirođeno.
Središte Nanjinga slično je ostalim manjim središtima u kojima smo bili. Masa ljudi, tradicionalne kineske građevine, zmajevi na sve strane, budistički hramovi. Zdravstveno stanje tamo mi se dosta pokvarilo. Osim prehlade nastupile su tu i afte u ustima i temperatura popraćena zimicom, nikako se nisam mogla ugrijati, zbog čega smo mi u jednoj od trgovina kupili dodatnu vestu. Nju i dan danas rado nosim, prisjećajući se naših kineskih avantura. Uspjeli smo pronaći i ljekarnu, ali kako objasniti nekome tko ne zna ni e od engleskog što nam je potrebno? Za razliku od naših ljekarni, kineska izgleda kao obična trgovina bez zaštitnih stakala, može se šetati cijelom prostorijom. Lutali smo njenim labirintima i pronašli nešto što nalikuje kapima za nos, da mi barem malo olakšaju trenutno stanje. Bolje i više jednostavno nismo mogli, iako smo se i rukama i nogama prodavačici trudili opisati afte i temperaturu. Baš smo se osjećali izgubljenima bez prijevoda.
Samo 200-tinjak metra dalje od lijepo osvijetljenog centra svjedočili smo scenama kakve se viđaju samo u filmovima. Danju tržnica, a noću mračna, odvratna, trošna, sirova mesarnica, s friško očerupanim pilićima, iznutricama i ručno punjenim kobasicama. Osjećali smo se pomalo uplašeno i nesigurno, tako da smo horor tržnicu nakon malo vremena i napustili, te se vratili u središte i još se malo divili osvijetljenim zdanjima.
Putopis by Lea Bijač