[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] AUSTRALIJA Njegovo veličanstvo (9)

Tada tako mladi i poletni, bili smo dovoljno brzi i za to da prije „polijetanja“ iskušamo nov podvodni fotoaparat. Doduše, na suhom, ispred krstarice kojom smo se otisnuli na pučinu. Svoje je ime tek morao opravdati ispod površine.

Bilo je već 08:20, na palubi su se pekli hamburgeri, kobasice i na improviziranom roštilju samo malo podgrijavala peciva, a mi još uvijek nismo kretali. Gotovo da smo izludjeli od umora, isprva neplanirano ranog buđenja, šoka koji je uslijedio kad smo stigli ispred trgovine, a onda još i od, činilo nam se, maratonskog trčanja po molu. Nismo shvaćali u čemu je problem, a problem je, očigledno, postojao.

Iznervirani i željni što bržeg pokreta, kad smo odlučili urgirati jer, hej, došli smo na Veliki koraljni greben Australije roniti, a ne čamiti na statičnom brodu, taman smo tada ugledali njih dvoje… ljubavni par koji je flegmatično, s pola sata kašnjenja, gmizajuće sporim korakom prilazio brodu. Njih smo, postalo je evidentno, čekali. „Mi smo prošli cijelu dramu/torturu kako bismo stigli na vrijeme, a ono dragocjeno sada smo izgubili čekajući dva bezveznjakovića“, mislila sam u sebi, no, pomoći tada više nije bilo. Mogla sam se, i jesam, samo nadati nešto dužem ostajanju na grebenu.

Tog dana put do grebena bivao je nešto duži nego prethodnog, pa je većina ljudi pozaspala, ili ležeći na spužvastim ležaljkama, ili jednostavno sjedeći.

Nas dvoje promatrali smo sve udaljeniji Cairns, ali i pozirali mrseći australsku zastavu rukama. Hamburgerima napunjenih trbuščića, za otprilike dva sata, bivali smo spremni za uron. Ma što za jedan uron. Za njih isprva dva, pa tri, pa četiri, pa u konačnici nekoliko tisuća u narednih par dana, jer, na brodu je bilo predviđeno kako spavanje, tako i snorkeling cijelog tadašnjeg i idućeg.

Navukli smo na sebe ponovno kupaće kostime, zaštitne majice, maske, disalice i peraje, a potom se bućnuli u drugu galaksiju. Dno potpuno prekriveno koraljima doimalo se kao beskrajna livada prepuna cvijeća, no u našem slučaju bila je riječ o voću mora, kako bi zasigurno rekao simpatični Bubba iz filma Forrest Gump. Nad zeleno-žućkasto-ljubičastim koraljima letjele su ribice, ribe, pa čak i ribetine. I meni i tati bilo je zanimljivo pratiti njih i njihov tempo, no jednog većeg primjerka to je toliko uzrujalo da je tatu odlučio – napasti. Žarko modra ribetina nije bila voljna za poziranje i kao takva zalijetala se u tijelo Pape Masaija bez prestanka, i on je tek s nekoliko oštrih zamaha perajama uspio otjerati je.

I onda se ponovno dogodila „tragedija“ s fotoaparatom, istog dana kad smo ga i kupili. Tog puta mi u ničemu (barem mislimo) nismo zgriješili, no njegov je zaslon iznenada i odjednom, nepotaknut baš ničime, prestao raditi. Njegovo crnilo bilo je sušta suprotnost divotama i raskoši boja ispod nas. Kako se mi ne predajemo baš tako lako, pokušali smo njime i dalje fotografirati. I znate što? Uspjelo je. Iako baš i nismo vidjeli što slikamo, slikali smo. I znate što? Kao što ćete vidjeti, nije to tako loše ni ispadalo.

Podsjetila me ta (ne)zgoda pomalo i na onu relativno nedavno doživljenu. Spomenula sam vam da je u obitelj Bijač na velika vrata ušao i dron, njegovo veličanstvo. Tata je njime ovladao rekordno brzo, no, dron, izgleda, nije vladao sam sobom kad je, potaknut pražnjenjem baterija, započeo s vraćanjem svom gospodaru. Padala je noć, a dron nije sletio na mjesto koje je trebao. Luka i ja sjedili smo u zelenim naslonjačima kafića i neopterećeno uživali u našim večernjim kavicama, kad mi je, sjećam se kao da je maločas bilo, na mobitel stigla poruka Pape Masaija koja je glasila: „Izgubio sam dron. Nije se vratio“. Priznajem, izbezumilo me to i šokiralo, jer sam znala koliko mu znači i koliku mu je životnu energiju donijelo njegovo postojanje.

Tata ga je tražio, tražio, tražio. I nije ga nalazio, nalazio, nalazio. Prolazili su sati, kad se Papa Masai odlučio vratiti kući.

Ali znate što? Nije izgubio nadu. On nikada ne gubi nadu. Umjesto toga, u tim je prihvatio i svojeg prijatelja, Luku i mene, i oko 22 sata krenusmo mi kao nabrijana četvorka u potragu za dronom. Kako je tata došao do koordinata gdje je dron zadnji puta „viđen“, znali smo gdje trebamo tražiti. Barem otprilike. Barem okvirno.

U zimskim jaknama i čizmama sišli smo s puta koji nikako ne mogu zvati glavnim, jer, sastojao se od šljunka i rupičaste ceste (podsjećao me na afričku divljinu), i gacali po šumi, svijetlili baterijama, razgrtali zapetljano i do metar i pol visoko šiblje i smrzavali se, ali istovremeno i izgarali od želje da ga pronađemo. On je tu noć morao provesti unutar naše kuće.

„Koordinate kažu da bi morao biti tu, osjećam ga“, rekao je Papa Masai gledajući u zemlju, kad je njegov prijatelj povikao: „Evo ga!“

Dron se, naime, nalazio na nebu, od pada na pod zaustavljen gustom krošnjom drveća na 10-ak metara visine. Luka i ja već iznemogli vratili smo se kući, a tata i prijatelj otišli po ljestve i balansirajući na njima skinuli njegovo zaglavljeno veličanstvo. I uistinu, kao što smo i željeli, dron je, zahvaljujući neumornom i neupitnom optimizmu tu noć, a već je bila prošla ponoć, prespavao u našoj kući.

Svi se danas smijemo toj nesvakidašnjoj zgodi, kao i onoj s Velikog koraljnog grebena Australije. Iako tada pomalo uspaničeni i već iznervirani, dali smo sve od sebe da iz situacije izvučemo ono maksimalno i kao takvi danas joj se istinski možemo samo iskreno nasmiješiti.

Oprostite mi na ovoj maloj digresiji, no, vidjela sam neodoljivu poveznicu između ta dva međusobno nepovezana doživljaja i morala sam je povezati i s vama.

Tijela su sa svakim novim zaronom i izronom postajala sve više pozitivno umorna, a kako bismo im pružili prijeko potrebni predah, toćali smo ih statično u jacuzziju našeg broda, našeg tadašnjeg što smo najviše mogli zvati domom. Nemojte zbog jacuzzija zamišljati luksuzno uređenu krstaricu, jer, naša brodica to nije bila. Sadržavala je skromno, no više nego pristojno uređene kabine i zajednički prostor za objed, gdje smo za okruglim stolom (u naše okruglo društvo ušao je i par zbog kojeg smo kasnili s polaskom), sjećam se i danas, objedovali rižoto s piletinom i gljivama. S obzirom na to da ga pamtim, mora da se radilo o nekom upečatljivom rižotu.

Sasvim, sasvim veličanstveno proveden Božić.