[FOTO] PUTOPIS BY LEA BIJAČ James Bond(i) (12)

Još smo dan prije vidjeli kako nebeski akrobati ono plavo što se bilo uzdizalo iznad nas ukrašavaju natpisom „BONDI“. I, onda, iz zraka pozvani, kako se ne bismo odazvali zovu te prekrasno dugačke australske plaže; tko bi joj odolio? Morali smo je posjetiti i osjetiti; osjetiti taj meki, podatni, suncem ugrijani pijesak pod našim prstima, kako nožnim, tako i ručnim. Više ne pamtim ni gdje se ona točno nalazi ni kako smo do nje došli, no, kad smo je ugledali, sjala je svom svojom žućkastom širinom, a bivala prepuna kupača i onih nešto više željnih upijanja zraka sunca. Bivati među ljudima, nakon onolikih dana pustoši Australije, bilo je čudno. Pozitivno ili negativno, nisam sigurna, no, svakako – čudno. Već sam zaboravila da je koji dan prije bio Božić. Nespojiv s visokim temperaturama, bivao mi je nekako neopipljiv. A Novu godinu tek je trebalo dočekati. I proživjeti. I preživjeti.

Sasvim zadovoljni, nakon bućkanja i upijanja pokoje zrake, vratili smo se u središte zbivanja, u područje oko Opere, gdje je tata pozirao s uličnim svircima Aboridžinima, inače golima do pasa i prekrivenima tankim slojevima crvene tkanine oko strateških mjesta, i sam se okušavajući kao glazbenik. Muzicirao je, naime, ili barem pokušavao muzicirati tradicionalnim drvenim udaraljkama. Pokušavao, da, pokušavao. Zaustavimo se ipak na tome.

Opera nam je bivala čas sve bliža, a drugi čas sve dalja kad smo se malim trajektom, poznatijim pod nazivom ferry, s jednog od mola Sydneya uputili u Manly, svojevrsno njegovo predgrađe, a najpoznatije po, kako brošure navode, spektakularnim plažama. Kako smo se upravo bili okupali, njegove smo plaže odlučili samo pogledati, ali ne i osjetiti pijesak pod prstima; kako nožnim, tako i ručnim.

Na plažu smo naišli odmah po dolasku, no samo joj, na prvi njezin pozdrav, odmahnuli. 

Hodajući Australijom u novokupljenoj bijeloj majici kratkih rukava na kojima je u obliku srca bila narisana australska zastava, a koja je još sadržavala i kratki opis u vidu riječi „AUSTRALIA“, osjećala sam se sasvim dobro. Ugodno, lagodno. Naravno, odmah je na prvu bilo vidljivo da sam turistica (nije me bilo moguće zamijeniti ni s Nicole Kidman, jer, ništa na i po sebi nalik njoj nisam posjedovala), ali, uz Papu Masaija na svojoj strani, osjećala sam se sasvim sigurno. Tim smo dijelom svijeta hodali relativno neopterećeni potencijalnim lopovlucima i incidentima, temeljem dotadašnjeg iskustva koje smo prikupili, a ni do kraja putovanja nikakvih eskapada, barem po tim pitanjima, nismo imali. Samim time, mogu reći da je Australija poprilično sigurna zemlja. Nemojte, opet, te moje riječi shvatiti predoslovno – kako sam baš neki dan u intervjuu kazala, i u Koprivnici i u New Yorku (u ovom slučaju, Sydneyju) postoje ljudi koji imaju potencijal i da vas oduševe i da vas razočaraju. Našom srećom, s ovima druge opisane vrste nismo se imali priliku susresti.

Posjetismo prvo veliki akvarij, u kojem su se, kad smo stajali/hodali na pomičnoj traci na sredini puta, iznad nas ponosno šepurile ribice, ribe i ribetine, svaka svojom visinom i veličinom. Kad kažem ribetine, mislim doslovno na – morske pse. „Ništa posebno, što ti od gledanja zatvorenih morskih pasa može biti?“ mora da sada mislite u sebi, no, taj akvarij nudi (barem je tada nudio; nisam upoznata s današnjom situacijom) ni više ni manje nego… bivanje s morskim psima. Da, doslovno – bilo je moguće, uz navlačenje odijela i korištenje boca, u bazenu dijeliti isti prostor s dvoivišemetarskim morskim psima. Pokušavati se kretati, dok oni slobodno plivaju, cijelo vrijeme pokazujući zube! 

Papa Masai kakav je, čisti, iskonski avanturist po prirodi, odmah se otišao raspitati. Na njegovu žalost, a na moju neizmjernu sreću, sva su već mjesta bila popunjena. I to ne samo za taj dan, nego i za cijeli nadolazeći mjesec. „Kad smo prije godinu dana planirali putovanje, ovo mi je promaklo. Šteta“, izustio je naglas, a ja nisam mogla sakriti sreću što to ipak neće učiniti. Ne tamo i ne tada. Ne znam, bih li ga, od silnog straha i posljedičnog drhtanja ruku, uopće, izvana, bila u mogućnosti fotografirati. 

Smijem se tome pomalo sada, u obzir uzimajući da ćemo nekoliko godina kasnije, na tanzanijskom otočju Zanzibar zaplivati sa sedam metara dugačkom kitopsinom, i to ne u akvariju i ne u kontroliranim uvjetima, već negdje sasvim na pučini i van svake kontrole.

Lagano neutješni tata i s druge strane ja koja nisam skidala osmijeh s lica, u jednoj smo rent-a-bike radnji učinili upravo to – iznajmili bicikl. Za nas dvoje – jedan, lijepi veliki crveni, a koji je, osim dva kotača, sadržavao i dva sjedala. Nisam, zapravo, bila sigurna što je bilo duže – on ili maločas viđeni morski psi. Za razliku od njih, njega se nisam bojala.

Zajedničkim snagama, na biciklu, istraživali smo Manly. Nismo mogli pobjeći od beskonačnih pješčanih plaža i činilo se, tisuća i tisuća kupača i „sunčača“. Upravo nam se pred tim tisućama, na početku još nevještima, dogodio i jedan zajednički pad s bicikla… i svi se grohotom nasmijaše.

„Ručaaak!“ viče mama i meni, gore na katu, prekida dosadašnji tok australskih misli. Ali, ne sasvim – kako smo u Manlyju na meniju imali hobotnicu, isto je tako imamo i danas. Sve se nekako, manje ili više, može povezati… 

Razgledali smo još malo, tamo dolje, Manly i ono što je on nudio, nešto klifova i pogled na središte grada, kad smo, već u vrijeme zalaska sunca, odlučili ga napustiti i ferryjem se vratiti tamo gdje je avantura Manly zapravo i počela, na jedan od sydneyjskih molova.

Sljedeće je jutro svanulo, a datum na zaslonu mobitela pokazivao brojke i točke 31.12. „Večeras ćemo ući u Novu godinu, i to među prvima u svijetu!“ uskliknula sam, a tata malo kao da me požurivao kako bismo krenuli. Krenuli, gdje, za početak, ni sami nismo znali; za razliku od ranog popodneva, kad smo planirali ući u Botanic Garden i pronaći poziciju gdje ćemo u istom kadru imati sve tri stvari – i Operu, i Most, i, kako su govorili, i na televiziji prikazivali, najspektakularniji vatromet na svijetu. U to smo se tek u ponoć trebali uvjeriti.

Relativno ranojutarnja kavica, nakon nešto šetnje i traženja četiri slobodna mjesta za sjesti, odvila se u kafiću s pogledom na repliku Endeavoura, broda kojim je engleski pomorac James Cook istraživao to područje, a nakon nje otišli smo do Botanic Gardena kako bismo samo izvidjeli situaciju.

Moram vam reći da smo situaciju dobro izvidjeli, ali isto tako da Botanic Garden satima nismo vidjeli. Za doček Nove godine tamo, uz nas se, naime, odlučilo još nekoliko tisuća ljudi, s kojima smo u urednom redu satima čekali na ulazak u željeno područje. 

Na suncem okupanoj plaži Bondi // Foto: Zoran Bijač

Ferryjem plovimo prema Manlyju i divimo se kadru u kojem imamo i, redom, Tower, Operu i Most // Foto: Lea Bijač

Tko bi se od vas usudio u akvariju/bazenu zaplivati s više ovakvih macana? Za razliku od tate koji je spreman za akciju, ja se u sebi molim da nema dostupnih mjesta, i – „pobjeđujem“! // Foto: Lea Bijač

Ipak, naravno, ima i onih koji su svoj termin ulovili na vrijeme // Foto: Lea Bijač

Nas dvoje jednim biciklom istražujemo Manly i ne možemo pobjeći od njegovih plaža  // Foto: Privatna arhiva

Dolazimo do više zanimljivih točaka // Foto: Lea Bijač

Jutro 31.12.; s replikom broda James Cooka // Foto: Zoran Bijač

Tek djelić reda za ulazak u Botanic Garden na doček Nove godine // Foto: Lea Bijač