Sve što trebate znati o Božiću, njegovoj tradiciji i običajima…

Rođenje Isusovo počelo se slaviti tek u četvrtom stoljeću poslije Isusa Krista, svake godine 25. prosinca.  U vremenima progona kršćana blagdan Kristova rođenja se nije slavio. I dan- danas u liturgijskom rangiranja blagdana Uskrs zauzima prvo mjesto, a na drugom mjestu je slavlje Božića.

Kršćanstvo se na neki način natjecalo sa slavljima poganskih blagdana i nastojalo ih je potisnuti. Svake godine 25. prosinca slavio se poganski rimski kult ”Nepobijeđenost Sunca“ ( Sol invictus).

U našoj zapadnoj liturgiji, a vezano uz Božić, karakteristično je služenje triju misa. Prva se slavi na Badnjak u ponoć, a druge dvije na sam Božić (jutarnja i poldanja). Na Badnjoj misi pjevaju se lijepe, hrvatske božićne pjesme. Te božićne pjesme pjevaju se sve do Bogojavljenja, kada završava liturgijski, kalendarski božićno vrijeme.

Različitosti od regije do regije

Hrvatski Božić, predbožićno vrijeme i božićno liturgijsko vrijeme  u krajevima Lijepe naše različito se slavi. Svaka regija naše domovine ima običaje koje njeguje, ali i običaje koji odumiru, a neki su već nestali. Pripovijest o Isusovom rođenju donose samo dva evanđelja od četiri Evanđelja: Matejevo i Lukino evanđelje. Nekada je Božić bio početak Nove godine. Gotovo u svim krajevima naše domovine, ostao je običaj da se na Božić okuplja cijela obitelj i da bude u nekoj vrsti ”izolacije“ od drugih obitelji. Na Božić se ne odlazi u posjete drugim obiteljima. Taj dan je cijeli posvećen samo novorođenom Spasitelju i vlastitoj obitelji.

Hrvatski božićni običaji

Božićne običaje možemo podijeliti u tri grupe: predbožićni, božićni običaji i običaji poslije Božića do Bogojavljenja, ili Sv. Tri Kralja. Osnovne karakteristike svih božićnih, hrvatskih običaja prizivanje su mira i dobre volje, srdačnosti, gostoljubivosti te pomirbe među ljudima.

Božićni običaji prije Božića

Djetinjci, materice i očići:

Ovi običaji postoje u dalmatinskoj Zagori, Sinjskoj krajini, kod Bunjevaca u Bačkoj i Hrvata u BiH. Oni se događaju i tri tjedna prije Božića. Na djetinjce stariji ljudi traže da im djeca darivaju voće kao otkupninu. Na materice se traži otkupnina od žena, a na očiće od muškaraca. Otkupninu čine slatkiši, orasi, lješnjaci i drugo suho voće. Koliko je živ još taj običaj i gdje je još popularan osim u južnoj Dalmaciji i Hercegovini teško je znati.

Dan sv. Tome Apostola – 21. prosinac

Već na dan svetog Tome Apostola u nekim se krajevima Hrvatske rade velike pripreme za Božić. Na Jadranu, odnosno, u priobalju, peku se okrugli kruhovi i mijese kruhovi drugih oblika. A u panonskoj Hrvatskoj peku se dva kruha: jedan za Badnjak, a drugi za Božić. Na okrugli kruh se urezuju križevi i modelirani likovi. Na dan svetog Tome Apostola prala se posteljina i krevetnina, čistila i mela kuća, a muškarci su pripremali dovoljno drva za ogrjev.

BADNJAK

Na Badnjak se gotovo u svim krajevima Hrvatske jede posna hrana. Taj dan je poznat kao uobičajen dan posta i nemrsa, a to znači da se ne jede meso, nego neka lagana hrana. Obično se blaguje riba na razne načine pripremljena, brodet s palentom, grah. A od kolača, kako gdje: fritule, gibanice, fanjci i badnji kruh zvan badnjača.

Na Badnjak su žene znale već napraviti božićni objed. Muškarci su se posvećivali hranjenju stoke da ona bude spokojna za vrijeme blagdana. Badnjak je bio vrijeme za pečenje okruglog kruha – kolača koji je na sredini imao rupu i bio ukrašen raznim ukrasima.

U Dalmaciji su ponegdje ispekli više takvih božičnjaka, stavili ih jedan na drugi, a u sredinu su stavili granu masline, svijeću, ili bršljan. Taj kruh ostao je na stolu sve do sveta Tri Kralja.

U Slavoniji su nekada pekli lepinjice i davali ih jesti domaćim životinjama. Mijesile su se i pekle lepinjice te pila rakija sa medom, medovača da ne boli grlo. U nekim se krajevima naše domovine na stol stavljala posuda sa žitaricama, jabukama, a u sredinu svijeća. To se i danas čini u selima na obroncima Bilogore i u Podravini. Neki uz to stavljaju i blagoslovljenu vodu.

Nažalost, ima običaja koji su odumrli zbog nestajanja sela ili migracije ljudi. Poznato je da je na Velebitu, u Crnom Dabru, bio običaj da su se na Badnjak okupljali ljudi tog sela i susjednih sela. Jeli su bakalar i salatu od graha, pili vino s otoka Paga te pucali iz pušaka i kubura. U tom selu više nitko ne živi od 1976. godine.

Nekada je postojao vrlo stari običaj još iz vremena dok na selu nije bilo električne energije, da se na Badnjak, dan prije Božića u dnevnu sobu gdje je bilo u središtu ognjište unosilo tri panja koja su simbolizirala Presveto Trojstvo. Na tim su se panjevima palile svijeće i vjerovalo se da će njihova vatra donijeti mir i dobro ukućanima. Badnjakom se nazivao i samo jedan panj, ili pak velika zelena grana koju je otac obitelji unosio u kuću. Unošenje slame u kuću simbolizira Isusovo rođenje u štali na slami. Taj je običaj još uvijek prisutan u seoskim domaćinstvima Podravine. Na toj slami su znala i još uvijek znaju prespavati mala djeca. Običaj je još aktualan u selima blizu Pitomače, u Podravini. Slamu otac obitelji, najstariji član obitelji u kuću unosi u plahti. A u Petrinji i njenoj okolici slama se unosi u košari. Slama se postavlja ispod stola. Na toj se slami znalo na Badnjak dugo sjediti i pričati. A posebna draž je bila maloj djeci na nagovor starijih članova obitelji prespavati na toj slami, što je simboliziralo malog Isusa.

Na Pelješcu je običaj da se „badnjak“ okiti ružmarinom, maslinom i lovorom te prelije vinom i pšenicom.

Božićni običaji

Božićno drvce

Kićenje božićnog drvca nije jako star običaj u hrvatskom narodu. On je običaj od sredine 19. stoljeća. Nastao je u germanskim, njemačkim krajevima. A u Hrvatsku je došao uglavnom pod utjecajem i  našom blizinom sa njemačkom kulturom i običajima. To božićno zimzeleno drvce se na samom početku nije kitilo na taj način kao danas. Na njega su se stavljale jabuke, ukrasi izrađeni od ukrasnog papira. Tako uređeno i okićeno drvce se može još vidjeti u nekim našim selima, kod starije populacije. Na takvom božićnom drvcu znalo se naći obojanih oraha u ljusci i malih svijeća.

Božićne jaslice

Prve jaslice u crkvenoj povijesti s figurama pastira i ostalim figurama napravio je sveti Franjo Asiški 1233. godine u talijanskom mjestu Grecciju.. Nakon tih prvih jaslica svetog Franje Asiškog božićne jaslice se počinju raditi i u drugim zemljama Europe. Obično su te jaslice, likovi, sve figure bile izrađivane od drveta, ili po kalupima iz gipsa. Dan danas imamo sličnih originalnih obiteljskih božićnih jaslica. Za vrijeme svoje župničke službe u župi sv. Vida, Brdovec, svake godine sam za vrijeme blagoslova kuća i obitelji vidio jaslice s aktivnim potočićem u selu Ključ, uz Sutlu i slovensku granicu. Bile su to rukom izrađene jaslice, figure i čitav okoliš oko jaslica. Kućedomaćin mi je u razgovoru priznao da mu treba tjedan dana za postavljanje takvih jaslica, a isto tako tjedan dan za demontažu tih lijepih i velikih jaslica.

U povijesti Crkve, jaslice su na samom početku, nakon jaslica svetog Franje Asiškog bile samo u crkvama. Kasnije su prešle i bile dio svojevrsnog imidža i bogatstva u kućama imućnih ljudi. Malo pomalo jaslice se žire u sve obiteljske domove.  Ako su velike i originalne, postavljaju se u danima prije Badnjaka i ostaju u crkvi i obiteljskim kućama sve do Bogojavljenja ili sveta Tri Kralja.

Polnoćka

Sama riječ polnoćka kaže sve. Riječ je o svetoj misi koja se slavi s narodom u pola noći. Polnoćka može dakle biti samo jedna. Ali, postoje župe koje polnoćku počinju slaviti u 23 sata. Zbog pastoralnih razloga na velikim župama, u župama s više velikih sela i kapela župnici slave na Badnjak zajedno s pukom i ranije večernje svete mise. Te mise zovemo misom bdijenja. Obično se one slave zbog starijih ljudi i male djece. I to nisu kako ih narod zna zvati ”mala polnoćka” . Postoji samo jedna polnoćka. Prava polnoćka je u pola noći. Na tim misama bdijenja pjevaju se božićne pjesme koje imaju svoj redoslijed, po kojem se liturgijski uklapaju u svetu misu: ”Kyrie Eleison“, umjesto Slave.. ”Svi na zemlji mir veselje“, ”Dvorani neba“, ” U to vrijeme godišta“ (U Dalmaciji: ”U se vrime godišća“), ” Radujte se narodi“.

A na kraju svete  mise obično se pjeva ”Tiha noć“.  Iza svete mise vjernici međusobno čestitaju Božić. U nekim krajevima i župama sjeverozapadne Hrvatske vjernici ostaju u razgovoru uz kuhano vino, ili čaj koji pripremi netko od članova župnog vijeća. Na misu polnoćku dolaze najčešće praktični vjernici, a uz njih i oni vjernici koje zovemo ”godišnjacima“, jer dolaze u crkvu jednom, ili dva puta godišnje: O Božiću i Uskrsu. Mnogi župnici prakticiraju imati božićne igrokaze i recitacije djece i mladih prije polnoćke. To je svojevrstan duhovni uvod u otajstva Božića.

Božić

O Božiću znamo gotovo sve. On je godišnja liturgijska proslava Isusova rođenja. Postoji jedna uzrečica: ”’Ima svega kao na Božić!“ S tom uzrečicom je sve rečeno. Svaka obitelj poželi prema svojim mogućnostima imati svega za jelo. I to od predjela pa sve do kolača i raznih slastica. Svakako da je jelovnik taj dan u stilu i duhu kraja u kojem se slavi Božić.

Ono što pamtim od malih nogu, a vidim da je to i u drugim krajevima jest činjenica da je taj dan cijela obitelj na okupu te da se taj dan ne odlazi u posjete drugima, ni susjedima ni rodbini. Sjećam se da sam kao dječarac verbalno na sam Božić  navaljivao i molio tatu da posjetim prijatelja u susjedstvu. On mi je uporno odgovarao: ”Danas, na Božić nikako ne, ali sutra možeš.“

Osobe koje su prve nakon Božića dolazile u kuću zvali smo ”polažar“, onaj koji je prvi došao.

Na prvi dan nakon Božića, svetog Stjepana posjećivale su se obitelji, prijatelji, susjedi, kumovi i drugi i slavili su se imendani onih kojima je nebeski zaštitnik sveti Stjepan.

Hrvatski običaji poslije Božića

Sveti Stjepan

Spomendan svetog Stjepana Prvomučenika je 26. prosinca, kada liturgijski proslavljamo mučenika. Nakon božićne idile Isusova rođenja i velike božićne radosti slavimo prvog mučenika iz povijesti kršćanstva. Taj dan prilika je za posjete i imendanska slavlja. Svoj imendana slave svi oni koji nose ime Stjepan, ili muške i ženske izvedenice od tog imena.

Negdje sam pročitao da je u Istri, u Trsteniku bio običaj da se u to mjesto na spomendan svetog Stjepana dođe jašući na konju ili na mulama. Običaj je napušten kada je nestalo konja i mula, jer se više nisu uzgajale.

Blagoslov kuća i obitelji

U većini župa diljem Zagrebačke nadbiskupije na Štefanje počinje blagoslov kuća i obitelji. A tako je vjerojatno i u drugim biskupijama. On traje od svetog Stjepana pa sve do sveta Tri Kralja. U nekim velikim, gradskim župama blagoslov kuća i obitelji traje duže. Blagoslov kuća je godišnji posjet župnika, obilazak obitelji u jednoj župi. Župnika obično prate ministranti ili odrasli pratioci. Mnoge su seoske župe zadržale običaj da uz svećenika idu dva pjevača koja pjevaju na ulazu i izlazu iz kuće. U župi svetog Vida, Brdovec zovu ih ”škropci“, oni koji su uz svećenika koji škropi, blagoslivlja sa blagoslovljenom vodom kuću i članove obitelji. Zato je poželjno da na okupu bude cijela obitelj. Na stolu obitelji koja prima blagoslov je uobičajeno je da bude križ, zapaljena svijeća, blagoslovljena voda i Biblija. Nekada je svećenik, ili jedan od pratioca pisao gredom na vratima godinu i početna slova imena triju kraljeva. 19 G+M+B 84. Taj spomen na blagoslov kuće pisan je kredom, a značio je da je kuća blagoslovljena 1984. godine. U naše vrijeme ne piše se više kredom, nego se ostavljaju naljepnice za vrata.

Dan sv. Ivana 27. prosinca

Na Januševo, na spomendan svetog Ivana Evanđeliste u vinorodnim krajevima, pod svetom misom blagoslivlja se vino kojega vjernici donesu u molim bočicama.

Nevina dječica 28. prosinca

Nevina dječica kalendarski se slave 28. prosinca. Crkva se taj dan spominje djece koja su nevina pobijena sa željom Heroda da se na taj način pobivši malu djecu ”riješi“ Isusa. U nekim krajevima Lijepe naše taj dan zovu Šibarje, ili Šibalice. U Podravini, kraj Pitomače, u župi svetog Franje Ksaverskog, Kozarevac i susjednim župama dekanata, sačuvan je običaj šibanja. Tako su moji ministranti svojevremeno na moje čuđenje, jer to nisam znao, prateći me na blagoslovu kuća i obitelji, šibali školsku djecu po kućama. Uživali su u tome.

U Sinjskoj krajini na Nevinu dječicu roditelji lagano, nježno šibaju svoju djecu, a potom ih daruju suhim voćem i slatkišima.

Stara i Nova Godina

Na Silvestrovo, Silvestar papa 31. prosinca, zadnji je dan u građanskoj godini. U ranom srednjem vijeku Nova Godina je počinjala na Božić, u novije vrijeme Stara godina završava 31. prosinca,  a Nova Godina započinje 1. siječnja. Ono što je hvale vrijedno na Staru godinu jest pružena mogućnost od Crkve da svatko u svojoj župi može sudjelovati u Misi Zahvalnici za sve dobro koje je proživljeno u tekućoj Godini.

Misa Zahvalnica obično se slavi u 18 sati, kako bi se svi oni koji se spremaju za doček Nove Godine mogli pripremiti. Nova Godina ujedno je i svjetski dan mira, prilika za novi i bolji, duhovno – vjernički početak novog brojanja dana i godine.

Bogojavljenje – Sveta Tri Kralja, 6. siječnja

Bogojavljenje se još u teologiji naziva ”teofanija“, objava, objavljivanje Isusa Krista trim kraljevima koji su došli s Istoka u grad Betlehem prateći zvijezdu repaticu. Došli su mu se pokloniti i predati darove. Blagdan Sveta Tri Kralja pokazuje Isusovu božansko univerzalnu pripadnost svim narodima svijeta.

Na Tri Kralja se na početku mise uz molitvu litanija Svih Svetih blagoslivlja Trikraljska voda. Mole se litanije, blagoslovna molitva nad vodom u koju se stavlja sol da je čuva od pokvarljivosti.  Blagoslovljena voda tijekom liturgijske godine služi za krštenje novokrštenika, male djece, a vjernici je mogu koristiti za blagoslov polja, vinograda i svega onoga što žele blagoslivljati. Tri Kralja se liturgijski slave 6. siječnja. Tada službeno završava božićno vrijeme i već drugi dan počinje vrijeme kroz godinu.

Obično na sveta Tri Kralja, ili dan prije, završava blagoslov domova i obitelji. S borova u crkvi i po obiteljskim kućama skida se nakit,  borovi ”odlaze u prošlost“, a tako i božićne jaslice.

U sjeverozapadnim krajevima Hrvatske, u okolici Zagreba, jednom dijelu Zagorja i okolice Bjelovara u grupama po tri dječaka u predvečerje obilaze kuće i pjevaju.  ”Betlemehari  sa zvijezdom od kartona, koja je na štapu pjevaju pod prozorom ili pred kućnim vratima: ”O sveta tri kralja o blažen vaš dan, kad Sveti Kralj Mladi bil s neba poslan.“  Ljudi ih obično nakon otpjevane pjesme daruju novcem i drugim darovima.

Predbožićno vrijeme, vrijeme došašća i božićno vrijeme sigurno je najljepše vrijeme u crkveno liturgijskoj godini. To je vrijeme sabranosti, mira, darivanja i razmišljanja nad stvarnošću da je rođen u Betlehemu Bog (Božić-mali Bog).

Zornice i božićna ispovijed su mogućnost za dobru duhovnu obnovu pojedinca i obitelji. Božićne jaslice su fantastična prigoda za roditelje s malom djecom da zastanu pred jaslicama i kroz razgovor učine prvu katehezu o Isusovom rođenju.

Pjevanje lijepih hrvatskih božićnih pjesama za koje se ne znaju autori a vrlo su lijepe, podižu ”duhovni adrenalin“ u svakom čovjeku, donose radost ljudskog postojanja i vjerovanja. Lijepi običaji diljem Lijepe naše vezani uz Božić potvrda su da su Hrvati imali svoju kršćansku kulturu stoljećima. Sve te običaje vrijedno je njegovati i sačuvati, jer su specifično samo naši.

Ali, nikako i nikada se ne smije smetnuti s uma da je Božić više od običaja, više od ispunjenog obiteljskog stola i raznih poklona i delicija. Dobro je darivati i stavljati pod bor darove. Ali je još više vrijedno da sami sebe stavimo u božićnu molitvenu stvarnost i duhovna promišljanja koja nas molitveno dovode malenom Isusu.

Isus i betlehemske jaslice nam puno toga poručuju u našem životu. Siromaštvo, daljina od vlastitog doma, druženje s priprostim ljudima nije prokletstvo, nego blagoslov Boga i božićne noći. Neka nas ovaj Božić povede u duhovne dubine Božje riječi i njegova zemaljskog rođenja. Budimo jedni drugima radost i dar evanđeoskih vrijednosti svojim osobnim vjerničkim svjedočanstvom.

Izvor: direktno.hr, Foto: pixabay.com