PUTOPIS BY LEA BIJAČ // NOVI ZELAND // VJETROVI (15)

Osim po haki i općenito kulturi Maora, Rotorua je poznata i po još jednoj stvari – geotermalnoj aktivnosti, gejzirima i blatnjavim, vrućim bazenčićima. Dobro, ipak po još tri stvari, a u koje smo se uvjerili šećući njezinim uređenim stazama. Kad smo završili s obilaskom, vratili smo se, sada nas troje, jer, četvrta članica naše ekipe zbog poslovnih se obaveza bila primorana vratiti u Koprivnicu, u apartman, gdje smo planirali odmoriti tek pola sata i ponovno se dati u daljnje aktivnosti.

Najspektakularniji dio Rotorue za dana… // Foto: Zoran Bijač

… i za noći // Foto: Privatna arhiva

Alarme za pola sata, svaki svoj, blago smo rečeno, izignorirali, i samo se okrenuli na drugu stranu, umorni, preumorni… i spavali više sati, sve do neplanirano kasnog popodneva, kad smo se ipak, tada nešto odmorniji i svježiji, zaputili put sljedećih aktivnosti. Našim smo iznajmljenim automobilom istraživali područje oko Rotorue, ali njoj se, kad je pao mrak, ponovno i vratili; gejzir je tada, obasjan svjetlima reflektora, sjao svojim punim sjajem, a okolni blatnjavi, vrući bazenčići odisali mirisom (smradom) sumpora.

Dodatno grijanje uz miris (smrad) sumpora // Foto: Privatna arhiva

Rotorui rekosmo zbogom kad smo zatvorili svaki svoja vrata našeg automobila kojim smo se uputili u daljnje istraživanje sjevernog dijela Novog Zelanda. Vremenski uvjeti nešto su se promijenili, pa smo, iz uobičajenih kratkih hlača i kratkih rukava uskočili u one duge i ostajali u njima, a tu i tamo pojavljivala se potreba i za jaknama. Ili, ako bi padala ili barem sipila kiša, za šuškavim kabanicama. Ja sam s ponosom nosila onu našeg koprivničkog Slaven Belupa.

Sljedećih smo dana boravili na sjeveru, a istovremeno putovali južno; divili smo se prirodi oko nas, tirkiznim riječnim brzacima uokvirenim zelenilom, još pokojim fumarolama koje me danas podsjećaju na vrijeme provedeno na Islandu, gorjima, planinama, ali i – ovčicama. Na njih smo nailazili sasvim često kako se, okupane suncem, prehranjuju, sirote, ni ne sluteći kako će se neke od njih i same naći na tanjuru. 

Ljepote Novog Zelanda 1 // Foto: Privatna arhiva

Ljepote (fumarole) Novog Zelanda 2 // Foto: Privatna arhiva

Ljepote (vjetrovi) Novog Zelanda 3 // Foto: Zoran Bijač

Ljepote Novog Zelanda 4 // Foto: Lea Bijač

Ljepote Novog Zelanda 5 // Foto: Lea Bijač

I onda – Wellington. Wellington je glavni grad Novog Zelanda, a smješten je gotovo na savršenoj sredini države. Ako ćemo malo komplicirati – na samom jugu Sjevernog otoka. Internetski ga izvori hvale kao jednog od najjeftinijih gradova na svijetu, no, pijuckajući svatko svoje piće i večerajući janjetinu, mi se cjenovno u to baš i nismo uvjerili. Kad već pričam o janjetini, moram kazati kako se novozelandska ni u kojem slučaju nije, barem tada, mogla ni mjeriti s onom koju jedemo u našoj Dalmaciji, a i tehnika pripreme bivala je znatno drugačija. Stoga, dalmatinska vs novozelandska janjetina – 1:0.

Ja sam, osobno, od tolikih lokacija već bivala zbunjena, pomalo čak i uplašena, ne baš u svakom trenutku znajući gdje se nalazim. Stoga sam u Wellingtonu, u kojem provedosmo samo jednu večer i prespavajući samo jednu noć, na mračnoj ulici opečena australskim suncem pozirala za fotografiju prste obiju dlanova presavijajući u slovo „W“. I danas mi je to iznimno smiješno, ali, ako ništa drugo, sasvim sam sigurna gdje je fotografija nastala.

Da, kad promislim, bilo mi je tada tek 14 ili 15 godina, a o Singapuru, Australiji i Novom Zelandu još sam nedavno tek mogla slušati na satovima geografije. No, kad sam se našla tamo, uvjerila sam se da je sasvim drugačiji doživljaj o nečemu slušati i nešto uistinu i doživljavati, svakim danom, svakom sekundom iznova. Ono što sada osjećam, a što tada nisam mogla u tolikoj mjeri, jest ponos na tatu, koji je na kraj svijeta sa sobom vodio i svoje dijete, omogućio mu da vidi život, da osjeti, da je, što je najvažnije, doživi… 

Bilo je rano jutro kad smo stigli na aerodrom Wellingtona, obavili sve formalnosti i stigli do našeg zrakoplova. „Mora da se šale“, pomislila sam isprva, kad sam ušla u aviončić koji je sadržavao, ni više ni manje nego – 16 sjedala i isto toliko znakova zabrana za pušenje unutar njega! Manje turbulencije tijekom putovanja na jug gotovo da smo i zanemarili, no ono što nismo mogli zanemariti bio je vjetrić koji je ispustio jedan od putnika. Ma što vjetrić, vjetar, tornado! Oči od pomisli na nj peku i danas…

U najmanjem zrakoplovu „na svijetu“ // Foto: Privatna arhiva

Vrhovi planina obasuti snijegom uzdizali su se nad pamučno bijelim oblacima, kad smo tom mrvicom ipak započeli sa spuštanjem i sletjeli na Južni otok Novog Zelanda. Aktivnosti su ostajale slične i dotadašnjima – priroda, priroda i još malo prirode. Sunce je gdjegdje provirivalo, a mi, iako u kompletu dugih rukava, ipak ugazili u vodu. I smijali se. I bivali sretni. I bivali slobodni, a pogotovo kad smo hodali prema jednom od novozelandskih glečera, a tu i tamo skakutali po kamenju koje nam je pružalo jedinu moguću sigurnost od nabujale vode. Dodatnu moć davali su živopisni vodopadi s obiju strana.

Iako je gusta žuta mreža isprepletenih traka zabranjivala daljnji pristup (i doista, dalje nije bilo baš nikoga), mi smo se odlučili provući i glečeru pristupiti još bliže. Onako, da ga iskonski osjetimo. „Što to radite, zabranjeno je?!“ uspaničen vikao je jedan od prisutnih, no, mi smo procijenili kako vladamo situacijom. Štoviše, u ruke smo primili komade ledenog leda i uživali u osjećaju slobode, a istovremeno u osjećaju poniznosti pred prirodom. Priroda ostaje. Mi smo prolazni.

Nebesko putovanje na jug // Foto: Lea Bijač

S udaljenim glečerom // Foto: Zoran Bijač

I doslovce ispod njega // Foto: Privatna arhiva

I konačno, sjetila sam se! Cijelo ovo vrijeme pisanja putopisa o Singapuru, Australiji i Novom Zelandu, razmišljala sam o imenu prefinih australskih čokoladnih biskvitnih keksića, a još i premazanima čokoladom, sve do ovog trenutka, kad mi je, kao grom iz vedra neba, sinuo njihov naziv (iako je uglavnom bio na vrhu jezika). Tim Tam. Dakle, ti prefini australski čokoladni biskvitni keksići, a još i premazani čokoladom zovu se Tim Tam. Koju porciju Tim Tamsa ponijeli smo sa sobom na Novi Zeland, vjerujući kako će zalihe potrajati sve do Koprivnice, no, nestale su već prvih dana Novog Zelanda – toliko su ukusni i neodoljivi bili. I uistinu, jedan od sljedećih motiva ponovnog vraćanja Australiji bit će mi keksi Tim Tam, njam-njam.

Lea Bijač