PUTOPIS BY LEA BIJAČ // SINGAPUR, AUSTRALIJA I NOVI ZELAND // 18. (posljednji) nastavak

Posljednju večer na Novom Zelandu (doslovce posljednju večeru), okupani bojama i okusima Milford Sounda, a kako smo u prethodnom nastavku mogli naučiti, zapravo fjorda koji bi sukladno tome mogao nositi naziv „Milfyord“, proveli smo, sasvim netipično, zasićeni lošom, tvrdom i žilavom prženom janjetinom, u meksičkom restoranu. Iako na putovanjima uvijek imamo tendenciju jesti nešto tipično za kraj u kojem se nalazimo, janjetina nam je stvarno, ali stvarno, već dobrano dozlogrdila. Navalili smo stoga na burritose, a još sa strane dodatno oplemenjene grahom i svježom salatom i, moram priznati, trbuščiće na cjelokupnom iskustvu Novog Zelanda napunili bolje nego ikad prije. Za potpuni doživljaj, osoblje restorana okitilo nas je još i dozlaboga velikim sombrerima, na kojima je prevladavala ipak pink boja, no njih smo zbog nepraktičnosti za stolom uskoro ipak bivali primorani odložiti na onaj susjedni.

Riješili smo noću već i kupljene Tim-Tamse, no, razloga za paniku po tom pitanju ipak nije bilo – vraćali smo se Australiji, željni još samo Apostola i Melbournea. Dobro, priznajem, i još pokojeg pakirana čokoladno biskvitnih Tim-Tamsa.

Stoga, polemizirala sam sama sa sobom kako uopće nazvati ovaj nastavak? Novi Zeland? Australija? Novi Zeland i Australija? Ili možda ipak Australija i Novi Zeland? A, tu se našao i već pomalo zaboravljeni Singapur… kako i njega uklopiti? Vi, dragi čitatelji, u ovom trenutku, sasvim je izvjesno, znate više nego ja jer – naslov imam običaj sastavljati posljednji u cijelom procesu „proizvodnje“.

S Novog, ali tad već starog znanca, Zelanda, odletjeli smo ponovno na australski kontinent, u glavni grad pokrajine Victorije i drugi najveći grad u državi, sunčani, nadali smo se, Melbourne. Bio nam je to već xy-ti let na tom, otprilike, 35-dnevnom putovanju, samo jedan u nizu, koji više nismo ni brojili, iako smo znali da se zasigurno radi o dvoznamenkastom broju. 

Kako smo se pakirali i snalazili, mora da se pitate? Poprilično jednostavno, zapravo. Cijele smo svoje živote po pitanju materijalnog sveli svatko u jedan kofer, koji često nismo ni praznili, već vadili samo ono nužno. Kako su vremenske prilike bile raznolike, našlo se i nešto ljetnije, ali i nešto jesenskije odjeće. Nije je bilo puno pa smo je redovito, nekad mokru od znoja, a nekad od prskajućih valova ili snijega, prali u sklopu apartmana koji su sa sobom uvijek nosili i vešmašinu. Ipak, bez glačanja. Previše bi za dane uvjete bilo previše. 

Od Melbournea smo se iznajmljenim automobilom planirali odvesti do područja gdje „obitavaju“ Apostoli u svoj svojoj veličini (Wikipedia ovdje navodi: „Not to be confused with Twelve Apostles“ – pa, nedajte se ni vi zavarati), no, uvidjeli smo po dolasku u iznajmljeni apartman na obali, odnosno, uz konzultacije s njegovim vlasnicima, još su nas puna dva sata vožnje dijelila od njihove pojave. Stoga smo, bez raspakiravanja, ponovno uskočili u auto i, uz par interesantnih zaustavljanja na Great Ocean Roadu, stigli do njihova visočanstva. 

Sunce je već bilo u zalasku, magličasti roskasti oblaci u nastajanju, a kameni Apostoli stajali ponosni i gordi. Ono o čemu sam učila na satovima geografije, gledala na televiziji i o čemu sam još u Koprivnici maštala tada je bilo preda mnom ili – iza mene, za potrebe fotografiranja. 

Foto: Privatna arhiva

Foto: Privatna arhiva

Sljedeći smo dan počeli kasnije no uobičajeno, već kronično premoreni, uz kavu i kratku odjeću na balkonu, a zapravo terasi apartmana na prvom katu, uz prometni Great Ocean Road, ali i doslovce ocean preko puta. Sve je tamo obilovalo valovima i kamperima željnima pravog australskog doživljaja. 

Cilj je ostajao isti kao i prethodne večeri – stići do Apostola, no u dnevnim uvjetima. Voljeli smo higlighte, a Apostoli su zasigurno bili jedni od njih, doživljavati u različitim periodima dana i/ili noći. Vozeći se još uvijek lijevom stranom, što nam je postalo sasvim normalno i uobičajeno, nismo mogli a da ne primijetimo skupinu zaustavljenih vozila uz Road, na lokaciji, koja prema svemu sudeći, nije nudila baš nikakvu atrakciju. 

Ili ipak je?

Ipak je – atrakciju u vidu koale na drvetu, tamo, na međi divljine i ceste, uspavane i u polaganim kretnjama, samo sebi svojstvenima. Iako smo se s koalama već družili u zoološkim vrtovima i utočištima, dapače, i držali ih u naručju (prisjetimo se, krzno im je nešto grublje no što se na prvu doima), doživjeti je u njoj prirodnom okruženju bio je još „fantastičniji“ doživljaj. 

Foto: Lea Bijač

Nakon koale – izuvanje tenisica (ja ih još uvijek više volim zvati patikama), a onda i odjeće sa sebe i – kupanje na jednoj od turističkijih plaža Victorije, tamo negdje, down under, a gdje su oni vještiji i surfali, a oni vješti tek u nastajanju, u odijelima učili taj „zanat“. 

Foto: Zoran Bijač

Bijeli pijesak pod nožnim prstima uskoro su ipak zamijenile čarape, pa onda i patike koje su se pokazale čvrstima i dovoljno spremnima (i danas ih čuvam kao uspomenu) za Singapur, Australiju i Novi Zeland, kad smo ponovno uskočili u naše vozilo (tako nas je dobro služilo i omogućavalo nam da se zaustavimo gdje god želimo – prednost vlastitog aranžmana nad turističkim agencijama) i nadalje se vozikali Road-om. Ocean, ogroman, širok i nemilosrdan, našao se tada ispod nas, a udarao u visoke stijene koje su mu prkosile, i zapljuskivao divlje pješčane plaže na kojima kupači vjerojatno ne bi preživjeli.

Foto: Lea Bijač

Foto: Lea Bijač

Foto: Privatna arhiva

Foto: Lea Bijač

Foto: Lea Bijač

Ili možda ipak bi?

Odlučili smo iskušati svoju sreću, i negdje tamo dolje, doslovce pokraj dva odmetnuta Apostola s druge strane – ponovno uskočiti u kupaće kostime pod udarima sunca i, zaplivati, barem se načas osvježiti. Zanemarili smo tamo i prisutnost morskih pasa, ali, što je bilo potencijalno još opasnije, smrtonosnih meduza. Sloboda nam nikada nije bila bliža. Uživali smo i bivali istinski sretni. I samotni, i slobodni. Sloboda, sloboda, sloboda. O lijepa, o draga, o slatka… 

Foto: Zoran Bijač

Foto: Zoran Bijač

Uz zalazak sunca koje je dotad nemilosrdno pržilo, tada pak NAD Apostolima, završismo još jedan dan australske divljine, australske pustoši, australske raskoši, a nebo je ponovno plakalo ružičastom bojom…

Foto: Lea Bijač

I, sasvim polako ali sigurno, nakon 17 nastavaka, sa zaključnim 18-im, stigli smo i do naše posljednje destinacije u Australiji, grada Melbournea. Nadali smo se sunčanom Melbourneu, sjećate se, ali baš se i nismo nadali onome što nas je dočekalo – 40-ak stupnjeva u hladu, a zrak toliko suh i vruć, da smo imali osjećaj kao da nam je netko uperio fen na najjače ravno u lica. Ne samo uperio, uperivao, konstantno, satima. Prolaznika je iz tih razloga bilo malo, a gužve nije bilo čak ni na 89. katu Eureka skydeck-a, odakle smo inače arhitektonski impozantni Melbourne osmatrali svisoka, i tamo dočekali i padanje noći. 

Ono što mi je od Melbournea ostalo u posebnom sjećanju jest tržnica voćem, povrćem, ribom i mesom, a osobito njezin, pretpostavljala sam „azijatski dio“, gdje su me mirisi, odnosno, smradovi, navodili na muku i povraćanje. Nisam gadljiva i nemojte me pogrešno shvatiti, ali tamo se, barem za moje pojmove, nešto krivo kuhalo. Uvjerit ću se godinama nakon i u Kini – nije ta vrsta hrane za mene. Barem ne njezin većinski dio. Hvala Bogu na sveprisutnoj riži.

A u Australiji – hvala Bogu na sveprisutnim Tim-Tams-ima. 

Foto: Privatna arhiva

Foto: Lea Bijač

Foto: Lea Bijač

Australac Rod Laver svojim je iznimnim uspjesima u području tenisa zaslužio da upravo njegovo ime nosi glavna arena u kojoj se održava Australian Open, a koju smo nas dvoje i posjetili, barem izvana, uz snažne udarce reketima o teniske loptice. Zbog već spomenute vrućine, izvana nije bilo gotovo nikoga, a kad smo poželjeli zajedničku fotografiju, jer, njih nam fali, upitali smo mladu plavokosu djevojku, jedinu osobu na vidiku bi li nas poslikala. „Yes, of course!“ odgovorila je veselo i – umjesto da je u ruke primila naš fotoaparat, ona je pred njime krenula pozirati, stavljajući ruku na desni bok. Ili smo se krivo razumjeli, ili mi nismo prepoznali svjetski poznatu tenisačicu naviknutu na to da se fotografira nju, a ne da ona fotografira druge. Kako god, na koncu smo od nje dobili fotografiju s Rod Laver Arenom u pozadini. I… nikad nismo saznali njezin identitet.

Foto: Zoran Bijač

Foto: Privatna arhiva

Prije ukrcaja u avion zasladili smo se, netko kamenicama, a netko Tim-Tams-ima, spremni za dalek, dalek put, spremni ponovno za Koprivnicu.

Ne želim biti patetična i ne želim se od tog putovanja opraštati. Samo se sjetite kako nismo uspjeli vidjeti Uluru. Stoga, Australiji ne zbogom, nego samo – do idućeg viđenja! Vrijeme je…

Putopis by Lea Bijač