[PUTOPISNA CRTICA BY LEA BIJAČ] ROVINJ

Luka je u jedan petak obranivši svoj diplomski rad i službeno postao mag. iur. Tri dana kasnije, s tri završene godine preddiplomskog studija novinarstva, i ja sam službeno postala univ. bacc. nov. Iako ne mislim da sam prije toga bila nitko, draga mi je osoba rekla da sam tek s titulicom postala netko. Pa, neka tome bude tako. Tako vam ovu priču za razliku od dosad priča, nanovo – netko.

Kako bi godine mučenja, učenja i truda bile nagrađene, moji su nas roditelji odlučili povesti na petodnevno ljetovanje u mjesto na jadranskoj obali po našem izboru. Kad su rekli Jadran, pretpostavljali smo da misle na Dalmaciju. Stoga, iznenadili smo i njih i sami sebe kad smo ozbiljnije počeli razmišljati o Istri. 

„Strina i bratići upravo su se oduševljeni vratili iz Rovinja. Hoćemo tamo?“ upitala sam Luku, a on mi, kao i obično, odgovorio da je za moju sreću spreman otići bilo gdje i napraviti bilo što, doslovce. Tako je, lako, pala odluka. 

Rovinj.

Već smo s izborom smještaja naišli na problem. Morali smo birati između apartmana u samoj gradskoj jezgri bez parkirnog mjesta i apartmana nekoliko desetaka kilometara od centra s parkirnim mjestom. Čak i više njih, ako nam je srce željelo. Uz ponešto nećkanja, odabrali smo prvu opciju – dva apartmana u Ulici Grisia u samom srcu Rovinja, jedan za mamu i tatu, a drugi za Luku i mene. Proguglali smo Grisiju i ostali sasvim zadovolji viđenim. „Totalno umjetnički“, bila je moja prva pomisao. 

Preda mnom i Lukom bila je vijugava cesta i nekoliko prijevoznih sredstava – taksi od kuće do željezničkog kolodvora u Koprivnici, vlak do Zagreba i, naposljetku, autobus do Rovinja. S neplaniranih 20 potrošenih kuna za dva naša kovčežića i samo jednim stajanjem, točno prema planu puta, u 13 sati stigli smo na autobusni kolodvor u Rovinj. Roditelji su na put krenuli nešto kasnije, i to s Malog Lošinja, gdje su, prema njihovim riječima, napunili baterije za nove izazove svakodnevnice i odmorili dušu.

Potpuno dezorijentirani, Luka i ja pustili smo Google navigaciju da nas vodi do našeg smještaja u Grisiji, dok je sunce sjalo svom svojom jačinom i udaralo nam u lica. Vukli smo kofere za sobom, prvo po asfaltu, a kako smo ulazili u stari dio grada, po nepravilnim, skliskim kamenim blokovima, uzbrdo. Vidjevši da se ne snalazimo najbolje, jedan nas je domaći gospodin upitao gdje idemo. „Grisia, molim vas“, rekla sam. „Kaže se sa „z“: Grizija. Iako putokaz pokazuje drugačije, poslušajte vi mene i pođite tamo do onog trga i popnite se udesno kroz lavlja vrata. Kad se snađete, navratite da vas počastim“, ljubazno je odvratio. 

Dakle. Trg. Lavlja vrata. Udesno. Grisia. Stigli smo.

Ostali smo pomalo zatečeni vanjštinom apartmana i potajno se, onako u sebi, nadali da nismo na pravom mjestu. No, odgovarajući je broj jasno i glasno stajao na zidu. „Što je, tu je“, komentirali smo zabezeknuti strmim, uskim kamenim stepenicama i, malo je reći, trošnom fasadom, a kako smo se penjali, dodatno i još strmijim drvenim skalama koje su vodile ravno na drugi kat, u naš apartman.

Iako je izvana djelovao prilično jadno, interijer je bivao onakav kakvim smo ga vidjeli na slikama. „Dobro, nismo ni prevareni ni obmanuti“, zajednički smo odahnuli. 

Mene je ispočetka mamio znak preko puta nas pozivajući me na henna tetovažu na prstima, pa malo i dužinom ruke, čime, već znate, volim ukrašavati tijelo. „Od 250 kuna naviše“, ispalila je kao iz topa henna umjetnica kad sam ja tek uspjela izustiti riječ „koliko“. Najednom, više nisam bila nimalo primamljena, uzimajući u obzir cijene koje sam za to plaćala na dalekim i još daljim putovanjima.   

Umornjikavi od puta, trebali smo okrjepu i pronašli je u kafiću na rivi s pogledom na ljuljuškavo more, bezbrojne brodice, šarene kućerke i Crkvu svete Eufemije, kultni simbol grada Rovinja te sastavni dio gotovo svake razglednice. Dvije kave i pogled platili smo 40-ak kuna, nakon čega smo pohitali na parking Valdibora (mjesto najbliže centru do kojeg se može doći autom) dočekati moje roditelje. Svojim sam tijelom samopouzdano rezervirala jedino slobodno parkirno mjesto koje smo mogli pronaći, ali to nije spriječilo mladića u ranim 30-ima da svojim automobilom krene na mene i na koncu zauzme mjesto koje je bilo planirano za nas. „Ku**“, dobacio mi je kad je teatralno zalupio vratima. 

Prvi susret s Rovinjem // Foto: Privatna arhiva

U „našoj“ ulici Grisia // Foto: Privatna arhiva

Iskusni i snalažljivi tata, s mnogo kilometara pod nogama, ipak je uspio naći još jedno, tik uz omanje kruzere i luksuzne jahte. Luki su se osobito sviđale tamne, crne. Baš onako, tamno iskonski crne. „Kupit ću ti jednu“, poljubio me. „Zar samo jednu?“ upitala sam ga istovremeno se smijuljeći i uzvraćajući mu usnama. 

Ponovno smo vukli kofere i na prvi kat smjestili i preostala dva člana naše četveročlane ekipe. 

Rovinjski trgovci i ugostitelji pomalo su nalik na one turske, spremne na svim jezicima uvjeriti vas da je upravo njihov proizvod ili usluga nešto najbolje što u tom trenu možete pronaći. „Dobili ste nas“, našalio se Luka kad nas je jedan konobar na lošem hrvatskom namamio da sjednemo u „njegov“ restoran u centru Rovinja. „Mi bismo lignje na žaru, jesu li jadranske?“ upitali su zajednički mama i tata, a gospodin odvratio: „Da, da“. Kad su dobili svoje porcije, svakoga su s tanjura gledale četiri sasvim tužne nimalo jadranske lignje. Puno sretniji sa svojim špagetima s morskim plodovima nije bio ni Luka, a i moje je njoke sa sirom ocijenio pretvrdima. Cijene? Paprene, baš kao i mljeveni šareni komadići koje je konobar prosipao po podu kako bi gostima za susjednim stolom pokazao kako se koristi gigantski mlinac. 

Puno smo se ljepše osjećali u drugom objektu prepunom biljaka i biljčica zasađenih u loncima, a mamu je dodatno razveselila kupovina bijelo-plave haljine. Rovinj je pun trgovina s odjećom, a cijene, ponegdje uz cjenkanje, variraju od 200 kuna pa u nedogled, osobito kad se radi o brendovima hrvatskih dizajnera. „Naviše“, kako bi rekla henna umjetnica.

Mama i ja rano smo buđenje sutradan iskoristile za potragu za plažom. Usprkos uloženom trudu i prehodanim kilometrima i kilometrima, njih tri ili četiri, nismo pronašle ništa bolje doli loše kamenje i stijene opečene suncem. Razočarane, smjestile smo se podno najpoznatijeg rovinjskog hotela, gdje nam je odmah pristupio mladić zadužen za iznajmljivanje ležaljki i suncobrana. „600 kuna za dvije ležaljke cijeli dan. Dobijete i suncobran“, rekao je posebno naglašavajući „bonus“ suncobran. Zahvalile smo mu na ponudi i neko vrijeme ležale na našim ručnicima osjećajući se kao blagajnice koje hoće ići na more, sve dok ubrzo nismo u potpunosti odustale i od plaže i od kupanja.

Razloga za veliko razočaranje i tugu ipak nije bilo. U popodnevnim nas je satima, naime, čekalo nešto lijepo i nešto već unaprijed dogovoreno i rezervirano, jer, drugačije ni ne ide. Polja lavande u selu Pekici 30-ak kilometara udaljenom od Rovinja očekivala su nas, a prije njihovog obilaska odlučili smo i ručati u sklopu OPG-a obitelji Pekica. 

Prvi je dojam bio sjajan. Naviknuti na rovinjsko gužvanje (Rovinj je zadnjih godina najposjećenije hrvatsko turističko središte), ostali smo pozitivno iznenađeni jer u restoranskom prostoru osim nas nije bilo baš nikoga, a obitelj je dvojac koji je došao nenajavljen lagano otpilila i objasnila da prima goste samo uz prethodno napravljenu rezervaciju. 

Okrijepili smo se isprva divnim sokovima od bazge i lavande, a poručali, svi domaće, friško napravljene istarske pljukance, a ja raviole punjene sirom, uz dodatke pancete i pršuta. „Ljubavi, vrhunski kuhaš i nemoj se sada naljutiti, ali ne sjećam se kad sam zadnji put ovako dobro jeo“, nasmijao me Luka. Što je tu je, morala sam se složiti s njim. Jučerašnje njoke nisu se mogle mjeriti s današnjim raviolima. Razlika između masovne proizvodnje i hrane napravljene s ljubavlju bila je i više no očita, a, paradoksalno, ova je druga bila i cjenovno mnogo prihvatljivija.

Punih trbuščića (što hrane, što soka, što vina) hodali smo potom 20-ak minuta pod vodstvom domaćina selom po makadamskoj cesti, pa malo šumom, pa skrenuli udesno, kad se pred nama otvorilo beskrajno polje lavande. Osjetila sam nalet ekstaze. „Ovo izgleda još bolje nego na fotografijama!“ uskliknula sam, nekako nenaviknuta na euforična iznenađenja. Nebrojeni redovi lavande sjali su pod suncem, a tankim vrhovima biljaka zujali mesnati bumbari i, u usporedbi s njima, krhki, leptiri. „Bez brige, neće vam bumbari ništa“, pripomenuo je domaćin.

Obitelj u polja lavande (jedno veće, drugo manje) zabranjuje donošenje profesionalnih fotoaparata i dronova jer ima neugodna iskustva sa „zločestim ljudima“. Fotografiranje s mobitelima dozvoljeno je u mjeri u kojoj to želi posjetitelj. Osim redova lavande nalik na one provansanske, polje sadrži i još nekoliko atrakcija – autohtoni istarski kažun i veliku drvenu ljuljačku okupane nijansama ljubičaste. Zbog sutrašnjeg vjenčanja (ne našega) usred lavande bila je postavljena i bijela kulisa za mladence. „Hoćemo se ovdje oženiti?“ oduševljena i u ekstazi upitala sam Luku, iako podsvjesno na umu ipak, prvenstveno zbog praktičnosti, imajući naš novoobnovljeni hotel. I zaista, kad sam malo bolje promislila, nisam mogla zamisliti, primjerice, našu dragu babu Maru kako se zajedno sa štapom njiše putem makadama, iako, sigurna sam, ne bi žalila kad bi „utrčala“ u cilj. Ta nedavno je od sreće, kao kakva prava influencerica, bacila štap i raširila ruke na Pariževačkoj glavici s divnim, oh, kako samo predivnim pogledom na kanjon rijeke Zrmanje, koji skoro da baca u afan!

Beskrajna polja lavande // Foto: Privatna arhiva

Zaljubljeni – prikladna valentinovska // Foto: Privatna arhiva

Vrativši se u središte Rovinja, po skliskom kamenju do kafića nabadala sam u uskim čipkastim crnim štiklama (čisto tako, da ne bude da sam ih džabe ponijela), gdje smo nazdravili, a osobito Luka i tata, s pokojim kubansko-rovinjskim mojitom i zaspali u spavaćim sobama kojima su tijekom cijele noći puhale klime. Iako se rovinjska vrućina, a osobito sparina, nije mogla mjeriti s onom vijetnamsko-kambodžanskom, priznajem, teško sam je, a osobito noćima, mokra i znojna, podnosila. 

Razočarani zbog nepostojećih pitomih ili barem relativno pitomih rovinjskih plaža, a osobito na mamin nagovor, sljedeći dan odabrali smo izlet turističkim brodom. Tek koju minutu kako smo se otisnuli, imali smo pogled na Rovinj ljepši no ikad prije, a kojim je, ponovno, dominirao visok toranj, smješten iza ribarskih koća u prvom nam planu. „Špurtilom i ostima, dobit će po kostima“, zapjevala sam i voćnim sokom nazdravila s Lukom koji se, za razliku od mene koja sam to učinila čim mi je bila dana prva prilika, još uvijek nije bio skinuo u kupaće. U podsvjesti vjerojatno imajući i to da idemo na Crveni otok, obukla sam crveni badić, nedavno kupljen, baš i isključivo za Rovinj. Nisam tamo mogla otići bez njega. 

Za Crveni otok – kakav drugi nego crveni kupaći kostim? // Foto: Privatna arhiva

Ipak – poprilično zelen Crveni otok // Foto: Privatna arhiva

Ali, nisu svi za Rovinj kupovali bikini. Mnogim gospođama čak ni toples nije bio dovoljno oskudan, pa su, zajedno sa svojim muškarcima (ili tuđim (ili bez njih)) uživale na nekim od mnogobrojnh nudističkih plaža dužinama manjih za to predviđenih otoka i otočića. Ne osuđujem, ne kritiziram. Kad se ne šteti drugome/drugima, svatko neka ima svoje veselje. Meni je, s druge strane, ipak ipak bilo neizmjerno drago imati svog crvenka.

Ja u crvenom, a ostatak ekipe u raznobojnim kupaćim kostimima, na Crvenom otoku proveli smo tek sat vremena, no on nam se, sa suncem okupanim borovima, plažama i ljuljuškavim morem svidio toliko da smo na njemu odlučili provesti cijeli idući dan. Tura je još uvijek tog dana uključivala i kratki obilazak Limskog kanala, a od kojeg je najzanimljiviji i djeci (ali i nama odraslima) najatraktivniji dio piratska, inače prilično fotogenična i dojmljiva, no nažalost prošarana natpisima zaljubljenih i grafitima koje ne mogu nazvati umjetnošću, spilja, do koje se uspinje stepenicama. Nakon obavezno odrađenog photo sessiona (priznajem, žalim za, primjerice, australskim vremenima kad nisam poznavala ni Facebook ni Instagram ni „sliku savršenog putovanja/života“) popili smo ponovno, kako tko, mojito ili kavu, u impozantnom kafiću na njezinom ulazu. Iako su u cijelom Rovinju cijene poprilično visoke (čitajte: jako visoke), one spiljske bile su još paprenije, a osobito razočaran ostao je tata, jer je u svom mojitu (sada ste sasvim sigurni da on nije ispijao kavu) pronašao samo krupno drobljeni led bez željenog (i plaćenog) ruma. „Molim vas, dolijte još malo ruma“, zamolio je konobaricu ledonošu, dok je sa zvučnika treštala glazba davajući nam dojam da se nalazimo u noćnom klubu.

Džabe Grisia, džabe crkva, džabe kućerci, džabe more; niste bili u Rovinju ako nemate „the“ fotku – fotku iz sad već legendarnog (iskreno, iz meni pomalo nepoznatih razloga) butika s haljinama uz rub mora. Dobro, jesu tamo i cvijećem ukrašeni stolice i stol, no razlog tolikoj pompi (doslovno tolikoj da se za fotografiranje na tom mjestu čeka u redu) nisam vidjela. Vlasnici butika, sigurna sam, ne žive od haljina koje prodaju, već od donacija koje se proizvoljno ubacuju u nimalo diskretno postavljenu posudicu na sredini okruglog stolića. S ubačenih 10 kuna i Luka i ja dobili smo svojih pet minuta „slave“ i mrkih pogleda ostalih čekača.

Niste bili u Rovinju ako nemate – „the“ fotku // Foto: Privatna arhiva

Sljedeći smo i posljednji dan, i kako rekoh i prema planu, proveli na Crvenom otoku. Osim čovjeka koji je izgledom neodoljivo podsjećao na Papu Masaija, u sjećanje mi se posebno urezao tamošnji ručak. Ostavši oduševljena istarskim pljukancima koje sam iz Lukinog tanjura oprobala, ponovno sam u restoranu naručila isto – tjesteninu s maslinovim uljem, vrhnjem, pancetom, rikolom i cherry rajčicama. Hranu smo čekali poprilično dugo, a kad bi konobar s punim rukama cirkulirao salom, svaki smo se put nadali da je donosi upravo nama. 

Za 45 ili 60 minuta stigao je do ipak i do našeg stola i predame položio bijeli tanjur s malim središnjim udubljenjem, a u kojem se nalazilo tek nekoliko pljukančića i cijela jedna cherry rajčica. Pomislila sam kako se u toj gužvi zbunio, zabunio i donio mi nekome drugome namijenjeno predjelo, no na moj upit odgovorio je malo posramljeno s: „Takve su naše porcije“. 

Takvu njihovu porciju platili smo 74 kune, a ipak malčice obilnije porcije mame, tate i Luke bivale su još i skuplje.

Gladna, još sam se neko vrijeme poput tuljana izležavala na stijenama i sa svojim s Lukom zaplivala, sve do 19 sati, kad smo se svi zajedno taxi brodom ponovno zaputili u centar Rovinja, gdje smo proveli i poobjedovali tamošnju posljednju večeru. I, priznajem, popili još pokoji mojito.

Sutradan, dan za zajednički povratak kući, kao iskusni, prepredeni lisci, umjesto da iz Grisije do parkiranog auta sami vučemo poveću količinu prtljage, možda čak i u dva navrata, nazvali smo i unajmili mini kombi čiji je mladi vozač to učinio za nas. Mi smo, ipak, morali hodati. A, ako smo na nešto naviknuti, to je hodanje.

Na putu doma zaustavili smo se otprilike na pola puta, u Fužinama, gdje smo za sobom ipak ostavili raspjevane umirovljenike i sjeli u jednu od konoba. Hrana? Pitoma, divlja, raskošna, prefina, cjenovno prihvatljiva. Milina ispod volta…

Rovinjsko glavno jelo… // Foto: Privatna arhiva

… vs glavno jelo u Fužinama // Foto: Privatna arhiva