[PUTOPISNA CRTICA BY LEA BIJAČ] SLOVENIJA (1/1)

Jedan dan prije maminog 5?. rođendana, ona i ja, na prohladnom zraku terase kući najbližeg nam kafića, toliko prohladnom zapravo da smo, osim u jakne, bile zaogrnute još i u tople crne dekice, kad smo uvidjele da će vremenske prilike biti povoljne koliko u to doba godine povoljne mogu biti, konačno odlučismo da ćemo nadolazeći produženi vikend provesti u Sloveniji, stacionirani na jezeru Bled. Kako je tata za maminu sreću, a posebno povodom rođendana spreman učiniti sve, pa je tako bio spreman nju, a onda posljedično i svo troje preostalih nas, jer, dolazimo u paketu, taksirati i voditi Slovenijom. 

Kako se zbog nepovoljne situacije s koronavirusom nismo htjeli kockati s boravkom u hotelu i gužvanjem s ostalim gostima u prostoru restorana za, primjerice, doručkom, jednoglasno smo donijeli odluku da tog puta želimo boraviti u apartmanu s dvije spavaće sobe. Ili jednom spavaćom sobom i dnevnim boravkom. Meni to, osobno, nije bilo previše važno – važno je samo da se putuje, pa makar se spavalo i na neudobnom kauču na razvlačenje. Pa čak i za jednu osobu.

Pronašli smo i rezervirali, od sutradan do subote, slikama i opisima savršen apartmanski smještaj s ipak dvije spavaće sobe na prvom katu, nalik na idiličnu alpsku kolibu iz filmova. Ekstaza i oduševljenje; prožimali su mi cijelo tijelo. „Konačno, putovanje!“ uskliknula sam euforična, pa makar sam na Bledu nekoć već bila. Sada mi je sasvim jasno da je puno drugačije na isto mjesto putovati s, primjerice, 13 i 26 godina, koliko mi je sada. Ipak mislim da nisam za pojas cenzure. Još malo, tješim se.

Luka i ja, iako smo okvirno znali što želimo posjetiti, tada, uvlačeći cigarete u drugom po udaljenosti kafiću od kuće, pronašli smo još nekoliko točaka vrijednih obilaženja. Tako sam tu važnu bilješku nazvala „SLOVENIJA“, a kao točke interesa od prirode navela Vintgar sa slapom Šum, vidikovac Ojstrica i jezero Bohinj, od gradova Ljubljanu, Piran i Maribor, a od dodatnih mogućnosti još i Škocjanske jame, iako potpuno svjesna da bi sve to za nepuna tri dana bilo turbo, turbo previše.

Mamu Bojanu sutradan smo u dnevnom boravku dočekali s omiljenim joj i željenim parfemom, šalom dlakavcem, kako ga Luka voli nazivati, orhidejom i čokoladom, a potom se do kraja spremili, potrpali stvari u prtljažnik našeg Peugeotea i, točno u 11 sati, krenuli na ne tako dalek put. 

Kao novopečeni vozač jedan dio odvozio je Luka, konstatirajući kako mu brza cesta leži mnogo bolje no snalaženje po gradu, a onda je upravljač prepustio tati.

U ovom ranojutarnjem pisanju prekida me Lukin poziv. Poštar je, navodno, pred vratima, spreman preuzeti njegov remen koji je greškom primio. Nije, naime, naručio onaj ženski koji je jučer pristigao. Ostavljam se tipkovnice i samo na čas, u crnim tajicama, crnoj vesti i dragim mi i malim crnim bucama, odlazim na studeni zrak, koji se, kad dišem, pretvara u pepeljast oblak. 

Vraćam se. Odnosno, mislima ponovno putujem; preko Zagreba do graničnog prijelaza Bregana. Našeg graničara nisu zanimali dokumenti, već je, nonšalantno odmahnuo rukom aludirajući na to da prođemo, praktički, bez zaustavljanja. 

Potpuno je drugačija stvar bila sa Slovencem; osim osobnih iskaznica, morali smo predočiti i COVID potvrde, bilo u papirnatom ili u elektronskom obliku, a kad je Papu Masaija upitao: „Kam potujete?“ mogla sam se samo nadati da takav, šaljiv i sklon izvođenju spački neće odgovoriti: „Na Bledajo. Ribajo, plivajo“. 

„Na Bled“, odahnuh.

Osim obaveznog nošenja maski, COVID potvrde i osobne iskaznice, uvjerili smo se nakon nešto manje od tri sata vožnje, kad stigosmo u glavni grad Ljubljanu kao relativno usputnu postaju do Bleda, potrebno je predočavati apsolutno svugdje; u trgovinama, u trgovačkim centrima, u kafićima, u restoranima, pa čak i ako se sjedi vani, što smo mi uporno i bez iznimke i činili, ne želeći se dovoditi u još opasnije i virusnije situacije. Računica je jednostavna – nemate li COVID potvrdu, neće vas uslužiti, čak dapače, u nijedan ugostiteljski objekat nećete moći ni sjesti. I zaista, prije nego vas pitaju što ćete popiti ili pojesti – COVID potvrda i osobna na stol. Točnije, u ruke. „Inspekcija nam dolazi dva puta dnevno tako da situaciji moramo pristupati krajnje ozbiljno“, rekla nam je jedna konobarica.

Korak dalje u Sloveniji ide trgovina ZARA, koja, osim maloprije navedenog, zahtijeva i nošenje novih, jednokratnih plavih maski koje dijeli zaštitar na ulazu. 

U lijepim, pitoresknim, središnjim ulicama Ljubljane, osim mnoštva kafića i nešto rjeđih restorana, postoji i puno dućana, od second handova, vintage second handova, preko onih cjenovno prihvatljivijih, do cjenovno ipak rijetkima prihvatljivih. Arhitektonski, nas troje (možete li pogoditi koga nije?) privlačio je gigantski trgovački centar Aleja, obložen primamljivim, pomalo i poetičnim staklom, no, nismo došli u Sloveniju primarno shoppingirati, a i nismo ga bili naveli ni u bilješkama. Priroda; fokusirajmo se ipak na prirodu. 

Generalno gledano, Slovenija je u odnosu na Hrvatsku nešto skuplja, a plaća se eurima.

Jedina iznimka, odnosno, mjesta gdje nije potrebno predočavati COVID potvrde su trgovine s hranom i pićem, primjerice, najčešći Mercator.

Zvoni mi mobitel. Opet me se prekida u pisanju. Tko je?

Tata je. 

Iako sam ga prije polaska podsjetila da uzme sve potrebno, ipak je zaboravio naočale. Pronalazim ih ovog puta lako, na ormariću uz vrata, i, prema njegovom naputku, za 15 sekundi izlazim van predati mu ih. Outfit je sada malo drugačiji. Još sam uvijek u crnom, no, na nogama ostaju papuče, a ja ostajem zamotana u deku. Ima sunca, ali hladno je. Ipak, ne hladnije nego u Ljubljani. 

Bilo je tamo oko sedam stupnjeva, a svi mi, kako tko, zabundani u jakne, kapute, bunde. Parkirali smo se u podzemnoj garaži udaljenoj nekoliko kilometara od centra grada. Volim miris podzemnih garaža, a posebno, nanovo, one ljubljanske. Volim također i miris Gucci Rusha, češnjaka bačenog na vruće maslinovo ulje, dezinficijensa, benzina, ljekarni, knjižara, knjižnica, a najviše onaj moje friško otisnute knjige. Ja pustolovim. Ti (pusto)loviš.

U Sloveniji, nas četvoro pustolovismo, sunce lovismo.

Na brijegu usred Ljubljane nalazi se dvorac, a zapravo stari grad, kojeg promatrasmo iz na jednom trgu smještene cvjećarnice. „Nešto ovako lijepo nigdje nisam vidjela“, kazala je mama, inače škrta s komplimentima, aludirajući ipak na cvijeće, a ne na utvrdu. I zaista, i meni kao laiku ta je prodavaonica bila posebna, a odzvanjala mirisom života, baš kao i 40 kilometara dugačka rijeka Ljubljanica koja teče kroz glavni grad, inače prepun mostova na kojima smo rado stvarali fotografske uspomene. Najpoznatiji je most ipak onaj Zmajski do kojeg vode čak i putokazi, a, kako upravo čitam na internetu: „Ako se prilikom posjeta Ljubljani niste slikali pored jednog od zmajeva, kao da je niste ni posjetili“. Ja sliku sa Zmajskog mosta nemam. Jesam li onda uopće bila u Ljubljani?

Jesam. Između ostalog, i u pizzeriji Trta, iako ni od tamo nemam fotku. Svi poručasmo pizze, svi različitih okusa i svi različitih veličina, ali, što je najvažnije, svi Trtu napustismo zadovoljni i nimalo ustrtareni. 

Sada ovu kombinaciju putopisnog i romanesknog djela prekida nagon za preživljavanjem; moram skuhati ručak. Danas su na meniju pržena tuna i blitva s krumpirom. Tati režem dva prsta debele komade, a nama ostalima značajno tanje. 

Uh, baš sam zadovoljna i sprženim i skuhanim.

Povrh zaljubljenih nas – stari ljubljanski grad // Foto: Privatna arhiva

Na samo jednom od, vidljivo je, brojnih mostova ili mostića Ljubljane // Foto: Privatna arhiva

Već je bio pao mrak, a mi smo još uvijek sjedili u slastičarnici, ispijajući kave ili kuhano vino i jedući komade torte od lješnjaka. Od njih se dalje, ali i općenito od orašastih plodova, držao tata, kojemu su zbog alergijske reakcije samo koju noć prije naotekli kapci, a oči se smanjile do granice neprepoznatljivosti, toliko da ga, na slici, ni vlastiti roditelji nisu prepoznali. „Ja sam mislio da se samo provukao kroz neki novonastali filter pa sam mirno spavao“, rekao nam je sinoć djed, kad smo spojili „business & pleasure“ – zajedno smo dogovarali okvirne govornike na promociji moje knjige, a i s njima je uvijek lijepo i popričati o životu i popiti nešto kratko. I zapaliti cigaretu u dnevnom boravku, ako u Koprivnici boravi i baba Mara.

Prema Google navigaciji, još nas je 45 minuta vožnje dijelilo od Bleda, a zapravo, s obzirom na tamu kojom smo bivali okruženi i GPS koji kao da je pomalo otkazivao poslušnost, njih 60-ak. Živnuli smo kad smo se nakon lagane borbe ipak našli pred kućom na kojoj je baroknim crnim slovima stajalo „Old Bled House“. 

Miris upravo pečenog mesa iz kuhinje smještene u prizemlju pratio nas je do našeg apartmana na katu. Osim pogleda na jezero koji nije postojao ni s naših prozora ni s minijaturne pušačke terasice, internetska prezentacija smještaja potpuno je iskrena i stanje pokazuje onakvim kakvo jest, a to je – idilično, alpski, gorski, drveno. Mislim da na tako udobnom i posteljinom bogatom krevetu nisam nikad spavala; bivao je bolji čak i od onog na kojem snijem kući. 

Naš kutak u Old, a zapravo sasvim new Bled House-u // Foto: Privatna arhiva

Luka i ja još smo prošetali do 300-tinjak metara udaljenog Bleda, a čije je područje u to doba noći sasvim pusto, sjeli u kafić čiji pogled danju puca na vodu, i, kao jedini gosti, terasu iskoristili kao plesni podij za novonaučene vrtnje disco foxa. 

Mami čitam dosad napisano. Kaže da je dobro, ali moje struje svijesti ocjenjuje irelevantnima, monotonima i neprikladnima. Vjerujem joj i prestajem s koktelom sadašnjosti i nedavne prošlosti. 

Novosvanulo jutro iskoristili smo prvo za bureke iz Mercatora, pa onda i za ono neminovno – šetnju oko suncem okupanog Bleda u čijem se središtu nalazi pitoreskni otočić. 

Suncem okupani Bled i vjetrić u kosi // Foto: Privatna arhiva

Željevši ga vidjeti i s visine, uputili smo se potom autom u potragu za Ojstricom, no, i GPS-u strana, kao da nije postojala. Došavši do točke, negdje u blatu i šumi, s koje se dalje moglo samo na noge, ostavili smo Peugeota za sobom i, nakon nešto hodanja, ipak pronašli putokaz i dokaz da se gibamo u pravom smjeru. Uspuhani i otkopčanih jakni verali smo se 15-ak minuta (sa strahopoštovanjem sam gledala ljude, a osobito žene koje su na leđima tim strminama nosile djecu) i točno u podne stigli na vrh njezinog veličanstva.

15-ak minuta na noge ovakvim terenom do… // Foto: Privatna arhiva

… njezinog veličanstva – Ojstrice! // Foto: Privatna arhiva

Po povratku u Peugeot uslijedilo je iznenađenje. Kad bih vam rekla da je riječ o čestitci, mogli biste je povezati s onim pozitivnim. No, nemojte se dati zavarati. Slovenci su nam papirnatom porukom omotanom u plastiku odlučili „čestitati“ ipak parkiranje na mjestu na kojem ono, očigledno, nije bilo dozvoljeno, tamo, usred ničega, tamo, gdje ni GPS ne vodi. Tata ju je nevoljko primio u ruke i unio u unutrašnjost još neugrijanog automobila, a kad smo krenuli, ususret nam je dolazio, zaključila sam prema registarskim tablicama i njihovoj dobi, mladi francuski ljubavni par s planom da zauzme „naše“ mjesto. Na to je Papa Masai otvorio prozor i pokazao im što ih čeka ako to učine u vidu čestitke. 

Ti dobronamjerni Slovenci – čestitaju čim im se ukaže i najmanja prilika!

Moram vam priznati da me hodanje/planinarenje do Ojstrice, a posljedično i ono natrag, poprilično umorilo. Nedovoljno informirana, veselila sam se stoga, pomalo naivna (a zapravo, baš kako rekoh – neinformirana) slapu Savica koji se, kako sam mislila, slijeva u svoj svojoj moći odmah pokraj parkirališta. 

Na parkiralištu je bila ipak samo informativna tabla koja je pokazivala fotografiju bijelo-zelene rapsodije i činjenicu da do nje treba koračati još otprilike 20 minuta. Sve što sam pomislila bilo je: „Uh“. Ali, znala sam da vrijedi, bivajući tamo već prije više godina. No, potrebnog se hodanja uopće nisam sjećala, prema čemu sam došla do zaključka da mora da uopće nije zahtjevno. I uistinu, u usporedbi sa skliskom Ojstricom, hodati blagim stepenicama, pa čak i punih 20 minuta, bilo je, štoviše, ugodno, a na jednoj od klupica za odmor jedan se mladi par odmarao glasno pušeći marihuanu, čiji je miris bilo nemoguće ne primijetiti. 

Slap Savica bio je, i još uvijek je, veličanstven, okupan bojama i mirisima iskonske prirode. A mi? Mi smo se nakon njegova obilaska ponovno vratili u Old Bled House gdje su prizemljem ponovno dominirali mirisi svježe pripremljene hrane i, nakon sređivanja dojmova, usnuli u našoj drvenoj palači.

Impozantna Savica // Foto: Privatna arhiva

Iduće smo, i posljednje jutro na tom putovanju, počeli, ne burecima iz Mercatora, već „originalnim blejskim kremnim rezinama“, odnosno, kremšnitama, za ni više ni manje nego pet eura po ne tako gigantskom komadu. U cijenu je zasigurno bio uključen i pogled sa sunčane terase, koji je pucao na Bled i njegov središnji otočić, a do kojeg je organiziranim brodićima moguće i doći. Mi se, ipak, tog puta nismo za to odlučili.

Ono za što se prije povratka u Hrvatsku jesmo odlučili bilo je Bledu relativno susjedno jezero Bohinj, u odnosu na njega mnogo nepristupačnije, no, bivajući tamo, zaključili smo, možda čak i ljepše i u cijeloj toj svojoj divljini – pitomije. Kako slika govori više od tisuću riječi, najbolja je opcija da vam viđeni nam i doživljeni Bohinj predočim – fotografijom. 

Mistični Bohinj // Foto: Privatna arhiva

Put prema Koprivnici započeli smo prepuni pozitivnih dojmova, koji su trajali sve do posljednje točke, graničnog prijelaza – gdje smo naišli na još jedno iznenađenje. Malo je reći troma službenica zadužena za nadziranje vinjeta uvidjela je da mi našu nemamo (zbog nigdje istaknutih znakova potpuno smo smetnuli s uma kupiti je) i hladna srca naplatila nam je to 165 eura – 150 za kaznu i 15 za vinjetu koja je vrijedila narednih tjedan dana. „Pacijenata“ je, uz nas, bilo mnoštvo, i redali su se kao na traci.

Ti dobronamjerni Slovenci – čestitaju čim im se ukaže i najmanja prilika!