Putopisna crtica by Lea Bijač- SLOVENIJA (2)

Kroz kosinu prozora na petom katu obasjavaju me kraci sunca i svjetlošću ispunjavaju prostoriju.

Tome tako nije bilo u još uvijek zimskoj Sloveniji; ni petog kata ni suviše sunčanih krakova. A pored mene se tada nije nalazila ni boca Coca-Cole originalnog okusa. Šećerna. Tako šećerna i zova požudnog, kojem barem trenutno odolijevam.

Sjećate li se da je bilo riječi o putovanju na noge na slap Peričnik? Da sam prethodnu priču završila pomalo melodramatično, s time da nismo ni slutili da će nas tek utući ono što je slijedilo?

Sjećate se. Iako su prošla dva ili, vjerojatnije, tri tjedna, mora da se sjećate.

Konačno, nakon zasigurno više od sat i pol vremena ne tako spore šetnje, nas četvero dojahasmo do zatvorene planinske kolibe, a za sezone vjerojatno okrijepe za napaćene planinare. Tada se njeno drvo, van sezone i pomalo otužno, natapalo mirisima duhana relativna mnoštva.

Njegovo veličanstvo, Peričnik, a posebice nakon islandskih giganta, nije me oduševio mnogo, no, sasvim se izvjesno počelo nametati pitanje kako ćemo, nakon što sam uspjela stati i u pseći izmet, sići s pijedestala. Jedno je bilo sigurno – teško. Mi, slobodnih leđa i ruku – teško, a kako tek Papa Masai, preopterećen fotografskom opremom i ribičkim čizmama, a koji je, uzgred rečeno, još dodatno odabrao i različitu konačnu rutu od nas troje i bivao prepušten samo sebi? Moram li uopće napominjati kako nam je i komunikacija zbog 1% preostale baterije na njegovu mobitelu bila znatno otežana i upitna?

Peričnik s kojeg je trebalo i sići // Foto: Privatna arhiva

Nizbrdo. Tako ledom i snijegom prokleto okovano nizbrdo.

Padao snijeg, padao Luka, padala ja. Padao Luka, padala ja. Obeshrabreni i već iznemoglih tijela, naposljetku smo koristili, pokazalo se, najefektivniju metodu – spuštanje na stražnjicama. Sanjkanje bez sanjki. Epski podvig trajao je zasigurno 15 minuta, a od nas se najbolje držala mama. Živjeli aerobik i steper!

Točno 15 156 koraka ili 11,1 prehodanih koraka nakon, a bilo je tek 13:16, našli smo se u kakvoj-takvoj civilizaciji, u prvom kafiću/restoranu/gostioni na koju smo opet hodajući cestom naišli, a zapravo u birtiji kakvu svijet nije vidio, a gdje su se miješali mirisi friško pečenih pizza i iz wc-a bljuvotine, pretpostavljam, lokalnih alkosa. Ponavljam, bilo je tek 13:16. Je li se slavilo još od sinoć ili zbog usamljenosti tugovalo od jutra, znali su samo oni. Znali, kažem; u takovom stanju vjerojatnije ipak ne, ali kasnije, kad je alkohol napustio krvotok, a misli se razbistrile, baratali su svim odgovorima.

Mama i ja nastavile smo sjediti i izvana slušati zvuke povraćanja što su dopirali kroz prozor zdesna nam, a Luka se vraćao na pola sata udaljeni parking kako bi predao ključ Peugeotea Papi Masaiju, s kojim smo ipak uspjeli uspostaviti slabu, no ipak dovoljno razumljivu vezu. I on i oprema uspjeli su sići s okovanog Peričnika.

„Kad sam ga vidio, nisam znao bih li se smijao ili plakao“, kasnije je komentirao viđeno(g) Luka. Nećemo baš u detalje.

Tati je put od parkinga do birtije kakvu svijet nije vidio u Mojstrani, gdje je u auto utrpao i nas dvije, bilo sasvim dovoljno za predah. Ma što dovoljno, i previše! Akcija i reakcija.

Zbog prevelike gužve pizzu iz ipak eminentnije pizzerije u Kranjskoj Gori ručali smo u autu, a potom, taman malo prije zalaska, krenuli put Zelenaca, slovenske atrakcije poznate po karakteristično, kao što joj i samo ime kaže, zelenim vodama.

S parkirališta do zelenih voda bilo je potrebno koračati ne više od 10 minuta, ponovno po snijegom i ledom okovanom tlu, no, na našu sreću, onom ravnom (to, opet, nikako nije značilo da nismo pali još pokoji put; onako, već tradicionalno). Kad smo stigli na cilj, pred nama se otvorila bijelo-zeleno-siva poljana, i već smo tada znali da ćemo se Zelencima vratiti i idući dan, nešto ranije negoli tada, kad je sunce već, bilo je neupitno, gubilo svoj sjaj. Ipak, još je uvijek bila vidljiva refleksija planinskih masiva u vodama zelenima, a oblaci se sve dramatičnije i dramatičnije nakupljali, baš kao tek oprana zavjesa, mirisna i svježa. Sjetila me ona na stare dane provedene na Novom Zelandu, i na Glenorchy – krug sačinjen od prirode, bez početka, bez konca. 

„Meni bi ovdje trebalo barem pet sati, barem pet“, konstatirao je naš fotografski entuzijast, vraćen samo zbog zalaska sunca i nemogućnosti daljnjeg stvaranja umjetničkih djela, kad smo se ponovno sastali u lijepo uređenoj drvenoj kolibi, a zapravo kafiću i restoranu na početku staze što je vodila ka Zelencima. Luka je, ne razumjevši što govore, sa Slovencima običavao pričati na engleskom. Nasmijavalo me to, iznova i iznova, no, priznajem i meni su, iako Podravki, često bili nerazumljivi. Tako se, banalno primjerice, umjesto „bele kave“ često naručivao „caffee latte“.

Zelenci u golden hour // Foto: Privatna arhiva

Poezija // Foto: Privatna arhiva

Ovdašnjih ugodnih 11 jutarnjih stupnjeva, s planiranim dnevnim maksimumom od njih 19 i sunčanim uvjetima koji će se nastaviti cijeli dan nespojivi su mi s ne tako davno doživljenom slovenskom hladnoćom i injem što su nam bridjeli lica.

Savladavanje, doduše, dobrim Peugeoteom, a ne na noge, prijevoja Vršiča na 1611 metara nadmorske visine, postalo je realnost svitanjem sutrašnjeg jutra. Divili smo se Julijskim Alpama još odozdo, potpuno pod njima, pa smo se gdjegdje i zaustavljali i ovjekovječivali fascinantne pejzaže; poeziju od prirode. Negdje na pola uspona snimili smo svi četvero, odnosno, snimio nas je sve četvero, prolaznik entuzijast, i to je jedina zajednička fotografija koju s te putopisne crtice nosimo. Mama ju je, uskoro, kako se bližila Nova godina, slala obitelji i prijateljima, uz popratan tekst srečnog Novog leta.

Prohladna bajka na proputovanju Vršičem // Foto: Privatna arhiva

Konačno – i pred objektivom zajedno // Foto: Privatna arhiva

Sunce se konačno pojavilo. Ma što pojavilo; sjalo punim krakovima, dok se istovremeno čulo gnječenje snijega što smo ga proizvodili koracima od čizama. Na vrhu smo tako lica ukrasili i sunčanim naočalama, pritom promatrajući nekolicinu skijaša što se gibala stazama strmima.

Toplije // Foto: Privatna arhiva

Izvor i fotografije: Lea Bijač