[FOTO] PUTOPIS BY LEA BIJAČ // ALJASKA (1)

Na Aljasci je uvijek hladno do kostiju. Na Aljasci se u svakom trenutku trebate paziti polarnih medvjeda. Na Aljasci ljudi žive u igluima. Aljaska je otok. 4/4 potpuno pogrešne stereotipne konstatacije – koje ću pokušati „razbiti“ nadolazećim putopisima.

S prosječnom visinom od 11 tisuća metara i jednim presjedanjem u Chicagu, a čiji je aerodromski prostor krasio i nezaboravni, gigantski skelet dinosaura, našli smo se, tata Zoran, mama Bojana i ja, kćer Lea, u Anchorageu, najvećem gradu Aljaske, a u kojem i živi više od polovice stanovnika te savezne američke države – njih oko 300 tisuća.

Divili smo se njezinim divljim pejzažima još iz aviona (mene, „slučajno“, uvijek pripadne čast da sjedim na sjedalu do prozora) – vrhovi planinskih masiva, a što me se dojmilo najviše, sjali su pod suncem i nebom, mjestimično zaogrnuti snježnim pokrivačem i isprepleteni zajedno s pamučnim oblacima.

„Što tolike sate u avionu radite?“ pitaju me nerijetko, a ja odgovaram: „Družimo se, spavamo, jedemo i čekamo očekivano“.

„Aljasku je bolje prodati nego izgubiti u ratu“, konstatirali su u 19. stoljeću vrli matematičari Rusi i upravo to i učinili – 1.717.854 km² čiste divljine, a koja, pokazalo se kasnije, sadrže i velika nalazišta nafte i zemnog plina, prodali za 7.2 milijuna dolara. Aljaska je danas tako 49. savezna država Sjedinjenih Američkih Država, s populacijom od oko 700 tisuća stanovnika i glavnim gradom Juneau-om.

„Famous Alaskan sausage“, vrištao je crveni, još dodatno svjetlima istaknuti reklamni natpis i potvrđivao nam da se uistinu, nakon dvoznamenkastog broja sati putovanja, nalazimo tamo gdje smo već godinama sanjarili da ćemo se nalaziti. A osobito Papa Masai, spiritus movens i realizator svih naših, poglavito većih, putovanja.

„Konačno Anchorage, konačno Aljaska!“ uzviknula sam unutar sebe, jasno i glasno, (ne)spremna na avanture koje su me tek čekale.

Bio je tada 31. srpanj, a temperatura ugodna, sasvim primjerena za tajice i trenirku dugih rukava koje sam nosila na sebi. Od putovanja iznemogli i gladni, večerali smo u drvom obloženom aljaškom pubu, a što drugo negoli – losos. Losos kao nit vodilja cijele Aljaske. Losos sam po sebi spremljen toliko vješto, sočan i ukusan, da smo popratne sadržaje u vidu kečapa i majoneze gurali uz rub stola ni ne pomislivši ih kombinirati s plemenitom ribom. Pa čak ni s pommes fritesom.

Naš folder „PUTOVANJA“ sadrži inače 48 mapa, abecedno poredanih. Aljaska + Niagara + New York tako su prvi na redu i ne zahtijevaju dozlaboga naporno scrollanje, kao, primjerice, Vijetnam i Kambodža ili Venecija i Gardaland.

U hotelskoj sobi s dva bračna kreveta, prepunoj naših stvari, jer, još je puno toga u sljedećih mjesec bilo pred nama, spavali smo mirno, strpljivo dočekavši 1. kolovoz.

Sa zobenim pahuljicama, engleski oatmeal-om, susrela sam se prvi put na doručku u Anchorageu. „Meal? Zašto ta složenica unutar sebe sadrži i riječ meal, hrvatski – obrok? Ta tko bi to barem donekle normalan jeo?“ pitala sam se, a pritom i zgražala nad ljepljivom bljedoliko-anemičnom strukturom što je još uvijek topla kipjela iz samoposlužne zdjele, samo jedne u nizu raskošnog švedskog, a zapravo aljaškog stola. Ljubav na prvi pogled između nas, sigurna sam, nije se dogodila. Tata i mama nisu odolijevali lososu, a ja sam, tada još uvijek mlada, neiskusna i ne previše upućena u fino i kvalitetno, uzela čist, plitak, bijeli tanjur i napunila ga prženom slaninom, kajganom s dodatcima sitno sjeckanih paprike i luka i mirisnim, masnjikavim pecivima, a zaintrigirana, u perifernom vidu ipak imajući zobene pahuljice. Na neki sam ih način žalila. Nitko ih nije htio ni birao.

Od prvog, vizualnog doticaja sa zobenim pahuljicama u Anchorageu, do danas u Koprivnici, kad mi one sačinjavaju dva od ukupno tri obroka u danu, prošlo je devet godina. Dopustimo stvarima da se promijene, nabolje. A, i losos sam zavoljela.

„Zadovoljna sam Aljaskom“, konstatirala je kratko plavokosa konobarica za doručkom iz Srbije, inače studentica i radnica na razmjeni.

Zaputili smo se tog dana put grada Whittiera (nemojte ga miješati s kanadskim Whistlerom) i Prince William Sound-a, a prije njih zastali na tirkiznom jezercu nad kojim se, u pozadini, u drugom planu, uzdizao nešto manje tirkizni glečer. Vrijeme je bilo promjenjivo, no osjećali smo ugodu bivajući u samo dva sloja odjeće. „Aljaska nije uvijek hladna i depresivna“, zaključila sam, opovrgavajući postojeći stereotip.

Prolaz kroz tunel jedini je način da se u Whittier dođe s kopna – a njime se može prometovati u samo jednom smjeru. Klasično, zeleno svjetlo znači prolaz, a crveno stop, i ona obrnuto proporcionalno uvijek svijetle svako sa svoje strane tunela.

„Hmmm… grad? Whittier je grad?“ pojavili su se neočekivani upitnici nad glavama saznanjem da u njemu stanuje samo 270 stanovnika, a od kojih gotovo svi žive u jednoj zgradi, imena Begich Towers. „S? Čemu s na kraju? Begich Tower bilo bi bliže istini“, zaključila sam, gledajući ipak u višekatnicu, no u pomalo olujnim vremenskim uvjetima i, barem u tom trenu pod sasvim mračnim oblacima, podsjećala me na hotel i atmosferu Shining-a. „Uh, Aljasci svaka čast, ali da bih živjela u Begiću – i ne bih“, zaključila sam instinktivno i načas se osvrnula na prethodno učinjen zaključak, dok su vrane vrludale uokolo, a rogati los, djelovalo je, tužno spavao ispred svoje kućice. U Koprivnici kao kućni ljubimac pas, a na Aljasci los. Zanimljiva Aljasko!

Prisjetila sam se tada naše Zare i tuge koju joj svojim odsustvom pričinjavamo, ali i scene nezainteresiranosti za nas koju će nam, bila sam uvjerena, kad se nakon mjesec dana vratimo kući, izvesti.

Osim vremenskog razvedravanja, život Aljasci davale su i vidre na slobodi, lješkareći na leđima, opuštene i nezainteresirane, baš kao i, uvidjeli smo kad smo se iz Whittiera brodom otisnuli put Prince William Sound-a, kolektiv masivnih tuljana na stijenama. „Više tuljana nego stanovnika Whittiera!“ smijala sam se.

Život Aljasci davali su tuljani i vidre, a oduzimali ribari, lovci na losose. Oni su s ulovom ponosno pozirali nama fotografima, a mi isti sadržaj kasnije za ručak i konzumirali. Koliko me sjećanje služi, osim King Salmona, postoje i Sockeye Salmoni, Coho Salmoni i Pink Salmoni, a vjerojatno još i peta i šesta vrsta.

Vazdazeleno drveće u svoj svojoj punini sjalo je tada pod suncem, a, kako smo se što više približavali željenom glečeru, i nama su osmijesi sve više krasili lica. Onako, sasvim iskonski i istinski.