Dogodilo se na današnji dan – 18. lipnja

Francuska vojska je 1429. nanijela je težak poraz Englezima u bitci kod Pataya. Bitka je bila kulminacija kampanje čišćenja doline rijeke Loire od engleske prisutnosti. Iako se pobjeda pripisuje Ivani Orleanskoj, sukob je završio i prije nego je glavnina francuskih snaga stigla na bojište. Britanci su odlučili koristiti svoju standardu taktiku koja im je već donijela velike pobjede. Plan je bio koristiti velik broj strijelaca koji bi zaštićeni iza drvenih palisada i kolaca s lakoćom desetkovali neprijatelja, ali Francuzi su ih taj put uhvatili nepripremljene, a lako opremljeni strijelci bez dodatne zaštite nisu imali nikakve šanse protiv teško oklpljenih konjanika. Englezi koji su nakon propasti opsade Orleansa krenuli napasti Francuse iz Pariza, napravili su kobnu pogrešku kada je dio njihovih trupa tijekom lova otkriven od strane francuskih izvidnica. Odmah po otkrivanju neprijateljskih položaja oko 1.500 teških francuskih konjanika odvojilo se od glavnine vojske i krenulo u napad na oko 5.000 Engleza. Bitka se u vrlo kratkom roku pretvorila u paničan engleski bijeg. Većina britanske lake konjice uspjela je pobjeći, dok su pješadija i strijelci, njih oko 2.500, ubijeni ili zarobljeni. Francuzi su pretrpjeli tek oko stotinu žrtava, a ta pobjeda, koja je za Francusku bila od jednake važnosti kao pobjeda kod Agincourta Englezima, označila prekretnicu u Stogodišnjem ratu.

Porazom u bitci kod Waterlooa 1815. slomljen je francuski imperij čiji je vladar Napoleon Bonaparte abdicirao po drugi i poslijednji put. Nakon Napoleonovog povratka na vlast početkom 1815. mnoge europske države koje su mu se i ranije suprotstavljale formirale su Sedmu koaliciju i počele s mobilizacijom. Dvije velike vojske susrele su se na polju kraj sela Waterlooa, južno od Bruxellesa u današnjoj Belgiji 16. lipnja, a do odlučujućeg sukoba došlo je dva dana kasnije. Francuzi su s vojskom od oko 72 tisuće vojnika bili pod vodstvom Napoleona Bonapartea i Michela Neya, dok su snage Nizozemske, Hanovera, Nassaua, Brunswicka i najbrojnijih Prusa i Britanaca, brojeći ukupno oko 120 tisuća vojnika, bile pod vodstvom pruskog maršala Gebharda von Blüchera i britanskog vojvode Wellingtona. Napoleon se nadao da će saveznike uspjeti uhvatiti prije nego uspiju spojiti dvije velike vojske, ali početak bitke je zbog mokrog terena odgađao dva dana što se pokazalo jednim od glavnih faktora za krajnji ishod. Francuzi su napali Britance koji su uz izmjenjivanje napada i obrane izdržali do predvečerja kada su forsiranim maršom napokon stigli Prusi i odmah po razmještanju napali i probili francusko desno krilo. Ubrzo nakon toga popustilo je i drugo francusko krilo i sama sredina nakon čega je došlo do raspada moćne Napoleonove vojske koja je pretrpila oko 25.000 žrtava dok je oko 8.000 Francuza zarobljeno. Iste večeri između Wellinton i Blücher proglasili su pobjedu u poslijednjoj velikoj bitci Napoleonskih ratova.

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1918. godine premijerno je izvedena dramatizacija romana Marije Jurić Zagorke ‘Grička vještica’. Priču o progonu vještica u Zagrebu autorica je odjenula u romantičarsko pustolovno ruho koje je i danas jedno od najvećih djela hrvatske književnosti. Djelo je dalo veliki doprinos u opismenjavanju ljudi unutar, ali i izvan granica Hrvatske. Kazališna izvedba požnjela je nezapamćen uspjeh, no unatoč tome pojavile su se i kritike u kojima se autoricu napadalo, a njezin rad nazivalo šundom. No, bilo je onih koji su hvalili dramu. A. V. Kučinić u studiji ‘Czopernicki czeh’ objavljenoj u časopisu ‘Zagreb’ piše: “Pročitavši Zagorkinu Gričku vješticu, neobično sam se iznenadio nad vještinom kojom Zagorka piše o ovom tragičnom razdoblju ljudske povijesti. Ona prije nego što se lati pisanja svoga romana, dobro prouči potrebni povijesni materijal i, prema tome, čine joj nepravdu koji na njezina djela gledaju s visokog pijedestala i njezine romane prezirno guraju među sajmišnu literaturu. Zagorka je svoju Gričku vješticu obradila na temelju krvavih sudbenih ljetopisa starog Zagreba, i to u ono doba kad se kod nas slabo znalo o progonu vještica i kad su, dapače, neki učenjaci tvrdili da u Zagrebu nije bilo takvih progona…” U Jutarnjem listu od travnja 1930. izašla je izjava profesora Horvata u kojoj on potvrđuje autentičnost podataka na osnovi kojih je Zagorka pisala svoje mnogo napadane romane: “Autorica je dolazila u arhiv i dobivala podatke. Mi smo je uputili na znanstvena djela koja govore o tom pitanju (progonu vještica u Hrvatskoj i čitavoj Europi) i moram priznati da je Zagorka uložila mnogo truda da to prouči. Ona je pročitala bezbroj rasprava koje smo pisali… Naravno da njoj kao piscu pripada ‘licentia poetica’, ali gospoda krivo misle da je radnja izmišljena. Pozadina njezinih romana je apsolutno vjerno prikazana. Vrlo štujem Zagorku što svojim romanima popularizira povijest…” Grička vještica nije jedan jedinstven roman, nego ciklus od sedam svezaka. Prvi roman čuvenog ciklusa pod nazivom ‘Tajna krvavog mosta’ počeo izlaziti 1912. u Malim novinama, a tiskan je u svescima. Uspjeh je bio tako živ da su vlasnici tiskare, ne pitajući Mariju Jurić Zagorku, na kraju romana objavili da je to tek uvod i da će se uskoro pojaviti nastavak. Zapregnuta u taj pripovjedačko-novinarski jaram, autorica je pisala iz dana u dan, te uoči I. svjetskog rata (1913.-1914.) objavila ‘Kontesu Neru’, ‘Gričku vješticu’ i ‘Malleus maleficarum’. Poslije rata u ‘Novostima’ i ‘Večeri’ objavila je ostale romane koji se ideološki i tematski nadovezuju na ranija djela: ‘Dvorska kamarilla’, ‘Suparnica Marije Terezije’ i ‘Buntovnik na prijestolju’.Romani objedinjeni pod zajedničkim naslovom Grička vještica pisani su kao romani u nastavcima što govori o gomilanju kratkih epizoda koje se prekidaju na najzanimljivijem mjestu. Napisani su jednostavnim, pripovjednim jezikom uz uporabu germanizama, talijanizama, latinizama. Jednostavno, sažeto, jasno i konkretno što je pokazatelj spisateljičinog novinarskog stila.

Hrvatska kazališna i filmska glumica i komičarka Nela Eržišnik, pravog imena Nevenka Maras, a potom Marija Blažević, koja je glumačku karijeru započela u HNK, zatim nastavila u današnjoj Gavelli, a ’50-ih i ’60-ih nastavila u filmovima među kojima su Sinji galeb, Jubilej gospodina Ikla, Ne okreći se sine, Svoga tela gospodar, Samo ljudi, H-8, Signali nad gradom, Martin u oblacima i Breza, ali najzapamćenija po svojim komičnim komentarima aktualnosti u zemlji i svijetu koje je davala u ulozi Marice Hrdalo i tetke Ike, rođena je u Banja Luci 1922. godine.

Britanski glazbenik Paul McCartney, glazbena ikona 20. stoljeća, član i osnivač legendarnih Beatlesa, u Guinnessovoj knjizi rekorda naveden kao glazbenik s najviše pjesama na vrhu top ljestvica s nebrojeno mnogo autorskih skladbi, a uz to i najbogatiji glazbenik današnjice, rođen je 1942. godine u Liverpoolu.

Talijanski nogometni trener Fabio Capello, poznat kao jedan od najboljih trenera svijeta uz čije ime se vezuje i uspješna igračka karijera koju je započeo u SPAL-u, a završio u Milanu u međuvremenu igravši i za Azzure, od ’90-ih trener Milana, Reala iz Madrida, Rome, Juventusa, a od siječnja 2008. izbornik Engleske nogometne reprezentacije, rođen je u San Canzianu d’Isonzu u Italiji.

Francuska glumica Julie Depardieu, kćer poznatog glumca Gérarda Depardieua, dobitnica tri César Awarda zapamćena po brojnim ulogama u filmovima La petite Lili, Un secret, Podium, Le Passager, Rush Hour 3, Female Agents i drugima, rođena je u Parizu 1973. godine.

Hrvatski nogometaš Ante Rukavina, karijeru je započeo vrlo rano u Šibeniku i u početku nije mnogo obećavao no već u prvoj polusezoni nakon ulaska u 1. ligu podijelio je 8 golova te privukao interes Hajduka u koji je iz Šibenika prešao 2007., a iz kojega je već iduće godine otišao u atenski Panathinaikos, rođen je 1986. godine u Šibeniku.

(metroportal, pixabay)