Svjetski dan stanovništva – 11. srpnja

Pogled u 2050. godinu

Projekcije za 2050. godinu govore da će od oko 9,7 milijardi stanovnika na Zemlji, njih 5,3 milijardi živjeti u Aziji, 2,5 milijarde u Africi, oko 760 milijuna u Latinskoj Americi i Karibima, oko 710 milijuna u Europi, oko 430 milijuna u Sjevernoj Americi i oko 57 milijuna u Oceaniji¹. Najmnogoljudnija zemlja bit će Indija (oko 1 milijardu i 600 milijuna). Potom bi slijedila Kina (1 milijardu i 400 milijuna), Nigerija (oko 400 milijuna), Sjedinjene Američke Države (oko 380 milijuna), Pakistan (oko 340 milijuna), Indonezija, (330 milijuna), Brazil (230 milijuna), Etiopija (oko 205 milijuna), Demokratska Republika Kongo (oko 195 milijuna) i Bangladeš (oko 192,5 milijuna)¹.

Iako je Europa imigracijsko područje, zbog sve nižih stopa nataliteta/fertiliteta i produženja životnog vijeka, procjene govore da će se  ukupna populacija u svega 30 godina smanjiti za oko 40 milijuna. Primjerice, samo Nigerija i Indonezija zajedno će imati više stanovnika nego cijela Europa. Dakle, posljedice demografskih trendova izravno će se odraziti na ekonomsku i političku moć Europe (EU) u svijetu. Ne treba iznenaditi da su demografske teme sve zastupljenije na dnevnom redu EU, osobito Europske komisije. Stoga bi osvješćivanje građana o posljedicama demografskih trendova na tržište rada, ekonomiju, zdravstvo, javne financije i političku moć u svijetu moglo u idućim desetljećima sve češće biti dijelom javnih rasprava i medijskih kampanja, ali i postati sastavni dio obrazovnih sustava diljem Europe.

Pitanje rasta svjetske populacije

Obično se u javnoj raspravi sukobljavaju proturječne prognoze o tome kako će se kretati broj stanovnika Zemlje. Dok jedni vjeruju da će se rast svjetske populacije nastaviti po trenutnim stopama (1 % svake godine) i da je u tijeku “eksplozija” svjetske populacije, drugi negoduju jer misle da će Zemlja uskoro dosegnuti vlastite granice u smislu ponude hrane, prirodnih resursa i zagađenja te da će se svjetska populacija neizbježno smanjiti ili čak nestati uslijed niza nekontroliranih kriza².

Poznato je kontroverzno izvješće Rimskog kluba iz 1972. godine koje je upozoravalo da će demografski, društveni, gospodarski i okolišni trendovi premašiti kapacitet nosivosti Zemlje u 21. stoljeću. Autori tog modela prognoze su temeljili na pet varijabli: stanovništvu, proizvodnji hrane, industrijskoj proizvodnji, zagađenju i prirodnim resursima. To izvješće je predviđalo da će svjetska populacija dosegnuti vrhunac od 11 milijardi ljudi u 2050. godini. UN-ove projekcije su, pak, predvidjele za 50 godina kasnije. Ipak, pokazalo se da je do 2025. godine to izvješće predviđalo sličan rast populacije kao i UN-ove projekcije².

Ključni čimbenici sve slabijeg rasta svjetske populacije, a koji su pobornici katastrofičnih prognoza zanemarili, svakako su smanjenje stopa fertiliteta i produljenje životnog vijeka diljem svijeta, što se veže uz promjene u načinu života pod utjecajem urbanizacije, boljeg obrazovanja, bolje zdravstvene zaštite, zahtjeva tržišta rada, tehnologije i u konačnici – sve veće kvalitete života. Primjerice, ranih 1970-ih totalna stopa fertiliteta za cijeli svijet iznosila je 4,5, dok 2015. godine svega 2,5. Trenutna razina totalne stope fertiliteta za razdbolje 2015.–2020. u najvećim svjetskim regijama je sljedeća: 1,61 u Europi, 1.75 u Sjevernoj Americi (SAD i Kanada), 2,04 u Latinskoj Americi (1,74 u Brazilu), 2,15 u Aziji (1,69 u Kini, 2,24 u Indiji, ali 4,56 u Afganistanu). Jedino je u Subsaharskoj Africi totalna stopa fertiliteta još uvijek na visokoj razini (4,72)². Istodobno, prosječno trajanje života u svijetu u ranim 1990-ima bilo je 64,6 godine, a u 2019. se produžilo na 72, 6 godine².

Ekonomski rast i demografija

Na kraju promišljanja o Svjetskom danu stanovništva i važnosti ljudi za razvoj svake zemlje, možemo se prisjetiti primjera Hong Konga kao uzorka demografskog rasta svjetske populacije, ali i ekonomije. Naime, Hong Kong je od ruralnog prostora u kojem je vladalo veliko siromaštvo u sedamdesetak godina postao svjetsko financijsko središte u kojem se životni standard uzdigao na najvišu razinu u svijetu.

Populacija Hong Konga se od 1950. godine sa 2 milijuna do 2020. godine povećala na čak 7,5 milijuna. Usprkos velikoj napučenosti na izrazito maloj površini, zahvaljujući talentima, znanju, vještinama i inovacijama ljudi došlo je do ekonomskog rasta i razvoja, odnosno industrijalizacije i izvoza Hong Konga, poznatog azijskog tigra³. Čini se da će nakon COVID-19 pandemije takvih tigrova u svijetu biti sve više, ali prema svemu sudeći najmanje europskih.

(mimladi.hr)