Križevačku publiku zabavljat će poznati stand-up komičar Pedja Bajović

Daj pet za  stand-up up komediju?

Komičar Pedja Bajović, jedan od petorice najboljih komičara u svijetu dolazi u Križevce.

Jedan je  od osnivača stand-up komedije u Hrvatskoj i regiji, koji je talent prema komediji sa stavom brusio i kroz međunarodnu karijeru. Da je riječ o sjajnom komičaru potvrdio je na najvećim svjetskim festivalima stand up komedije, svrstavši se u društvo pet najboljih komičara svijeta.

Iako je završio nekoliko fakulteta; od  sociologije, filozofije do komunikologije, ljubav prema komediji točnije ironiziranju svega što ga okružuje uključujući i samoga sebe bila je jača od svih diploma. Čovjek je to koji  strast pretvorio u ozbiljan posao komedijaša. Ozbiljan komedijaš za ozbiljne, zrele ljude u kasnim tridesetim pa nadalje. Publika je to kojoj se Bajović  obraća britkom pričom o ne tako davnoj prošlosti koju su generacije rođene na Balkanu prošle i prolaze.

Balkanski je prostor neiscrpna inspiracija za njega, stoga ne treba čuditi da ga brojna publika poznaje po njegovim dosadašnjim vrlo uspješnim predstavama: ‘’S NOGU – sredstvo za protiv jugonostalgije i jugofobije’’, ‘’Muškarac – o parenju i razmnožavanju’’ i ‘’Rok trajanja’’. Zahvaljujući svom stand-up showu ‘’The Balkan Brain’’ koji je predstavio i putem videoformata, poznata svjetska produkcijska kuća specijalizirana za stand-up komičare i komedije Comedy Dynamics iz Los Angelesa uvrstila ga je u svoj katalog. Stoga, ako niste sigurni volite li stand up komediju, uz Pedju Bajovića zasigurno ćete ju zavoljeti.

Predstava: MUŠKARAC (o parenju i razmnožavanju)

Pedja Bajović je muškarac. Ponekad i on sâm posumnja u to, ali biologija ipak potvrđuje – barem u onom tehničkom smislu! Oženjen, dvostruko razmnožen, vlasnik starog auta i stambenog kredita… Jedno sasvim normalno i moderno muško, a kako se nositi sa biti  Muškarac, dođite vidjeti i saznati!

Pedja Bajović bit će u Križevcima 27. siječnja u 20 sati u Velikoj dvorani Hrvatskog doma.

Ulaznice čekaju na www.entrio.hr

Početak i razlog bavljenja stand-up komedijom

Odrastao sam u malom provincijalnom gradu i kao mladi mužjak nisam bio zgodan, niti snažan, a novac je uvijek bio samo misaona imenica! Srećom, taj neki smisao za humor mi je bio oruđe za meni tada najvažniju stvar – osvajanje pripadnica ljepšeg (u međuvremenu sam naučio – i pametnijeg) spola. To sam nekako svjesno razvijao, ali mi se nikada i nije bila ukazala prava prilika da probam nešto konkretno napraviti s tim! Moje aspiracije za javnim nastupom sežu još od osnovne škole, iako me život bio odveo na potpuno drugu stranu. Profesionalni put je započeo sredinom 80-ih vojnim školovanjem za pilota, pa nakon toga u različitim medijskim oblicima, od reporterskih pa do producentskih i menadžerskih… Bilo je tu planova i par pokušaja da upišem glumu, a mislim da su mediji i novinarstvo valjda bili neka vrsta kompenzacije za tu, još jednu neispunjenu želju.

A onda su se u jesen 2004. godine u Zagrebu ukazali plakati za radionice stand-up komedije! Kako je moje sjećanje na taj žanr bilo još dosta svježe iz prethodnog dvogodišnjeg boravka na stipendiji u Americi, nisam uopće dvoumio! Ušao sam u to i više nikada izašao! Te radionice su vodili zagrebački glumci Slavica Knežević i Marko Torjanac, uz pomoć Željka Vukmirice. Iz godinu dana intenzivnog rada s njima proizašlo je nas petero. Dobrom dijelu domaće javnosti bilo je dovoljno to što se pojavilo nešto novo i rado su se odazivali na naše pozive na programske večeri. Sjećam se da je Papillon, nasukana splav na Savi gdje je sve to i počelo, redovito bio pun u toj prvoj sezoni! Međutim, kako to priliči našem mentalitetu, prvo smo se posvađali, a onda i razišli s našim mentorima te nastavili raditi sami kao skupina SVE5.
Jedan sam od pokretača naše scene, ali ne i jedini. Među nas, koji smo započeli ovu priču, svrstavam i te glumce koji su tada pokrenuli radionice stand-up komedije, ali i par zabavljača iz drugih žanrova komedije, koji su neovisno od toga gledali u pravcu pokretanja takvih programa. Par godina kasnije, nakon intenzivnog rada i neprekidnog bapora da to uskladim sa svojim „normalnim“ poslom, baš na dan kada je Ivo Sanader dao ostavku (01.07.2009.), donio sam odluku da postanem i profesionalni stand-up komičar. Ne zbog njega, nego se tako potrefilo.

Na pitanje o mojim uzorima, meni je to svaki komičar koji se posvetio ovom pozivu i u njemu ostao do kraja, i ne mora to neophodno biti neko poznato svjetsko ime! Ipak, Jerry Seinfeld je čovjek koji nas je sve, pogotovo u ovom dijelu svijeta – bio upoznao sa stand-up komedijom i onda svima pokazao kako se u toj profesiji može napraviti i pravo bogatstvo. George Carlin je neupitni uzor svima nama koji mislimo da svojim radom možemo utjecati na promjene u društvu ili ga barem malo promijeniti. Eddie Izzard je primjer kako to pretočiti u konkretnu političku praksu, a Ricky Gervais je čovjek koji živi komediju i čiji bih profesionalni put rado prepisao… S druge strane, odajem veliko priznanje svim ženama koje uđu, opstanu i uspiju u stand-up komediji, koja je (pre)dugo bila muški „sport“. Pravo je osvježenje primjetiti da kolegice više nisu tolika egzotika!

Domaća scena stand-up komedije

Početak te neke 2004. godine u Hrvatskoj i Sloveniji je bio pravi – pionirski. Tada smo otkrivali još uvijek neistraženi teritorij. Imali smo dosta nejasne predstave o stand-up komediji kao profesiji i prvenstveno smo se usmjeravali na rad na poboljšavanju naših nastupa. Zato i mislim da je po tom pitanju objektivna kvaliteta domaće stand-up komedije jako dobra, jer se od početka išlo na visok standard. Sjajno je to da smo mi odavde onda pomogli razvoj ove naše scene u Bosni i Hercegovini, pa Srbiji, a onda i u Makedoniji te Crnoj Gori.

Što se poslovnog dijela tiče, mislim da smo u početku platili danak tom neiskustvu, odnosno, da se za ovih 15 godina moglo napraviti i više. Vašar taštine, klanovske podjele, nerazumijevanje medija – ponajviše televizije, nedostatak pravih menadžera… sve nas je to usporavalo. Ipak, preživjeli smo i scena stalno raste! Nas nekoliko smo danas profesionalci u tom poslu, a tu je i dosta amatera koji su toliko iskusni da im je ovo i dodatni prihod, a veseli me da je iza njih još više onih koji to rade iz ljubavi, a među kojima se kriju naše buduće kolege.

Stand-up komedija je danas profesionalna opcija, ali još uvijek nas je najviše u statusu slobodnjaka na tržištu. Iako je bilo pokušaja, još uvijek ne postoji prava agencija ili produkcijska kuća koja će okupiti stand-up komičare, već smo svi manje-više sami svoji gazde, a tek po projektima manje ili više surađujemo s ostalima. Poslovno, mi lebdimo između estrade i kazališta, s tim dan nas ni jedni ni drugi baš ne doživljavaju kao svoje! Danas je lakše nego prije, naša imena su postala prepoznatljiva, skupa s statusom stand-up komedije kao discipline.

Može li se živjeti od stand-up komedije? Može. Ako puno radiš i ne želiš odustati svaki puta kad baš i ne ide – može! Moje kolege i ja smo potvrda toga. OK, ja sam se usput i dobro udao, tako da naš kućni budžet nikada nije bio ugrožen ovom mojom profesionalnom odlukom, a ponekad se dogodi da sam i ja taj koji u kućni budžet donosi više financija! Ipak, još uvijek se dio ljudi začude kad to čuju i usljede ista pitanja o novcu. Naravno, nađe se tu i onih koji odmah traže neku šalu, na što ja imam već pripremljene dvije verzije odgovora: ili zatražim da oni prvo naprave nešto što ima veze s njihovom profesijom npr. da mi popravi zub; ili kažem da sam ja u tom poslu profesionalac – plati i ide šala!

Svojevrsno priznanje našim naporima je i to da su se u našem žanru našli ljudi koji nisu „organic“ stand-up komičari, već poznati iz drugih oblasti šoubiznisa. Iako su takvi, zbog svog celebrity statusa, lakše punili dvorane u odnosu na nas, takvi su i na taj način promovirali stand-up i dio publike usmjerili prema nama. Mi zbog njih nismo izgubili našu originalnu stand-up publiku.

Danas su stand-up komičari angažirani i kao voditelji, animatori, kreativci u pisanju – od reklama do televizijskih serija. Također nas se poziva da držimo radionice javnog nastupa i da na taj način poslovnim ljudima podijelimo svoje znanje sa scene, počevši s onim „Open with a joke…“ pa nadalje!

Često nastupamo i na poslovnim događajima i ta iskustva su sada dobra, ali nije uvijek bilo tako. Iz nekog razloga, organizatori i domaćini su bili uvjereni da stand-up komičar mora biti – gost iznenađenja! To je velika greška, jer se znalo dogoditi da se dio ljudi u prostoriji potpuno zbuni i čak i uplaši kada vidi komičara i kada krene interakcija s publikom! Sada imam pripremljenju check-listu koju moj domaćin mora proći kako bi moj angažman imao najbolji mogući učinak.

Na pitanje kakav je radni dan jednog stand-up komičara, nekom svojom „odokativnom“ analizom došao sam do zaključka da je kreativni (osmišljavanje i pisanje) i izvođački dio mog posla – tek negdje oko 15-20 % ukupnog rada. Ostalo otpada na (samo)promociju, prodaju i jako, jako puno putovanja! Kao i u svakoj profesiji, ima nas vrlo različitih. Neke od mojih kolega se ne bude do podne, a ja sam otac dva đaka, tako da ja moram i prije 7 ujutro biti u punoj roditeljskoj funkciji. Ono što nam je u današnje vrijeme možda svima zajedničko je – prvom prilikom skoknemo na društvene mreže!
Stand-up više nije „nešto novo“ i današnji početnici bolje znaju u što ulaze. Međutim, za razliku od našeg vremena s početka stoljeća, današnji stand-up je posvuda i na samo par je klikova na mobitelu, tipkovnici ili daljinskom. Posljedica toga je da im u tom nekom početnom izražaju pomalo nedostaje originalnosti, jer se lakše uočavaju utjecaji u vidu njihovih uzora – velikih imena američke ili britanske scene. Ipak, stvari se odvijaju dobro. Možda bi mogle i nešto brže, ali je tako kako jest.

Domaća publika

Integralni dio svake scene je – publika! Da parafraziram Eddie Izzarda: “Muzika je za srce, a komedija je za mozak!“ Moja publika, današnja i ona buduća, malo je starija od optimalne koju ima naša stand-up scena. Razlog su, između ostalog, i moje godine! Naime, ja sam u stand-up komediju ušao sa svojih 33, što su godine koliko imaju današnji vodeći komičari u Hrvatskoj! Moje teme su prvenstveno iz domene satire i društvene kritike, ali mi ni one iz svakodnevnog (ili svakonoćnog) života nisu strane. S druge strane, ja nemam neku konkretnu zemljopisnu bazu pratitelja. Zbog svoje biografije, domaći sam u Hrvatskoj, ali i u BiH, Srbiji i Crnoj Gori. To ima svojih prednosti, ali i mana, jer je sve nekako razbacano i teško se uvezuje u zajednicu.

Ja osobno ne želim obožavatelje. U zadnje vrijeme imamo taj neki trend celebrity faca koji su se odlučili ući u stand-up i ono što me tu poprilično živcira je publika koja je tek kroz to čuli za stand-up i koji prvenstveno dolaze vidjeti lice s televizije, pa onda imaju onaj tupavi izraz lica dok ga gledaju – staklasti pogled i tupi osmijeh, dok njihov idol na sceni radi – bilo što!
Iako šoubiznis prvenstveno nalaže brojke, i vidim da ih dio kolega prihvaća kao jedino mjerilo poslovanja – ja to ne želim. Ne interesiraju me obični ljudi koji će samo plaćati ulaznicu i po inerciji lajkati po društvenim mrežama! Nakon ovih 15 godina, sada i definitivno želim da ljudi u publici budu moji partneri, da znaju na što dolaze i da budu spremni ako to s pozornice ode u nekom potpuno drugom pravcu. Stand-up nije samo zabava, to je komedija sa stavom i ja želim da mi se kao komičaru prizna pravo da ga iznesem, a ja ću publici priznati pravo da se na to nasmiju ili ne.

Na pitanje je li teško nasmijati ljude, odgovor je – nije ako to i očekuju! Publiku koja plati ulaznicu i dođe na komediju je otvorena za to i ako si dobar na sceni – to ide lako. S druge strane, ako si kao komičar nametnut ljudima to je veći izazov, ali se i to može. Najveći današnji izazov za nas je – internet na kojemu se može naći jako puno humora, pa i stand-up komedije, pa onda Netflix, HBO i slični servisi gdje ima jako puno američke i britanske stand-up komedije. Domaća televizija nam još uvijek nije konkurencija, jer je tamošnja komedija takva da ne pogađa našu ciljanu publiku.
Unutar regije su razlike kod publike samo u sitnim u kulturološkim nijansama i mislim da je razlika više sociološka. Recimo da ljudi sjevernije i zapadnije više vole igre riječi i priče o nezgodnim situacijama, dok južnije i istočnije bolje prolaze zvuk i pokret, ali ponavljam – to su nijanse. Na stand-up nastup će u ovim dijelovim svijeta, gdje je to još uvijek nešto „novije“, uglavnom doći nešto obrazovanija, liberalnija publika, a takva je vrlo slična širom svijeta. To su oni koji žele čuti i vidjeti nešto drugačije, provokativnije, pa im je čak i OK da se s izrečenim ne slažu.
Ja ne znam šta to znači kad ima previše smijeha, niti kada ga je premalo. Ima ga ili nema. Smijeh se može dogoditi i spontano, ali je komedija ono kada se smijeh pravi – namjerno. Za komediju nije dovoljan komičar, nego je potrebna i publika koju se nasmije. Najlakše je sjediti i kukati kako je premalo smijeha. Evo, komedija je tu, na jako puno mjesta. Dođite i smijte se!

Neke anegdote s nastupa

Volio bih da mogu reći da najviše pamtim one najveće i najbolje, poput osobnog rekorda od dva sata i 36 minuta nastupa u Melbournu ili onog pred dvije tisuće njih na dodjeli priznanja za najboljeg veterana na Adria Comedy Awards u Skoplju… ali su mi se nekako još uvijek najviše urezale “pogibije” na pozornici poput jedne u Poreču ili Chicagu. Radim na istiskivanju takvih slika iz svoje memorije. To jesu korisna iskustva, čak i korisnija od onih dobrih, ali ne želim da ostave tragove.
Nedavno sam na sceni prepričavao tu epizodu iz Chicaga, gdje sam nastupao istu večer kad je nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine pobijedila Wales u kvalifikacijama za Euro. Tog popodneva je u tom klubu (zbog vremenske razlike) utakmicu gledalo nekih 50-tak naših zemljaka, mahom kamiondžija i sličnih, a koji su onda i ostali to i proslaviti. Naravno, intenzivnim alkoholiziranjem. Mislim da ne moram opisivati kakva je pogibija bila nastupati pred takvom publikom! Ukratko – sa scene me je u jednom trenutku otjerala električna harmonika!
Ima i onih anegdota koje ti daju potvrdu da dobro radiš svoj posao. Prije par godina hodam ulicom u Sarajevu, blizu Baščaršije i preko puta me dozove jedan njihov klasični jalijaš: „Alo, kom’ćar! … Nasmijel’ se poneko!?“

Planovi za budućnost

Činjenica je da me tisuće ljudi još uvijek nije gledalo uživo, pa će zato ova kompilacijska predstava ići dalje još neko vrijeme – da takvi to i vide, a onda će sve to skupa ići u poptunu zasluženu penziju! U isto vrijeme razrađujem novu predstavu, a koja zasad ima tri radna naslova: Poštena inteligencija, Zlurad ili Postojebina. Sugestije publike su više nego dobrodošle!

U biti, želim s publikom još bolje razviti partnerski odnos. Ne trebaju mi obožavatelji i ako to znači manje publike – OK, ali hoću da to budu ljudi s kojima mogu konunicirati na sceni. Umoran sam od svih marketinško-komunikacijskih trikova kojima se služe ljudi u šoubiznisu kako bi navukli što više raje na svoje nastupe i društvene mreže. Čak sam i svoju pojavnost promijenio – sada na scenu izlazim obučen u neku konobarsku kombinaciju. Zadržana je neka potrebna elegancija, ali je i jasno da dolazim iz radničke klase.
Također, u Sarajevu sam nedavno realizirao jedan dosta veliki projekt: u tri dana zaredom, u tri različita prostora sam profesionalno snimio svoje tri tematske predstave. Te moje tri različite priče odlaze u mirovinu i tamo sam ih pretočio u tzv. specijale koji će naći svoje mjesto na ekranima. Sarajevska publika jako dobro zna što je humor i komedija, a ja sam u tri rasprodane večeri, ispunjene smijehom i aplauzom, dobio potvrdu da je ta moja ambicija bila na mjestu.

Ono na čemu ću najviše raditi je promoviranje stand-up komedije u video formatu. Uvjeren sam da je došlo vrijeme da domaća stand-up komedija doživi potvrdu svog statusa i neupitne kvalitete u programu televizije ili sličnih platformi. Domaći TV kanali su do sada pokazali manjak ili znanja ili hrabrosti, a ja sam onda odlučio biti proaktivan te sam sve profesionalno producirao i tako im olakšati da donesu pametnu odluku. Živi bili, pa vidjeli!

Ovaj posao je moja najduža karijerna opcija u životu; nakon vojnih, novinarskih, menadžerskih… i mislim da se iz nje neću micati do penzije. Alternative su ili televizija (opet u formatu komedije) ili – politika! Nema treće. Za deset godina se ne vidim baš toliko na sceni, već više u onomu što se odnedavno na hrvatskom i službeno naziva – zapozorjem!