Sirijku Nagham (17) rat je odvojio od njene domovine

O ljudskim pravima migranata i izbjeglica osmaši OŠ Sveti Petar Orehovec razgovarali su sa Sirijkom Nagham
Rat u Siriji razlog je što su Nagham, njene dvije sestre i majka napustile domovinu. To je (16. 2. 2023.) na početku našeg online susreta učenicima Osnovne škole Sveti Petar Orehovec rekla sedamnaestogodišnja Nagham, učenica trećeg razreda zagrebačke XIII. gimnazije.

U toj gimnaziji pohađa treći razred matematičkog smjera. Sad je njen život sličan životima hrvatskih vršnjaka, ali nije uvijek bilo tako i nekih se dijelova svog života nerado sjeća.

Ponajviše želi zaboraviti onih sedam dana kad je s obitelji iz Sirije krenula na put prema Austriji gdje su se nadali započeti novi život. Bilo je zimsko doba i vrlo hladno. Putovali su autobusom, a na hrvatskoj granici čak su 15 sati boravili u autobusu. – Te dane želim potisnuti i ne sjećati ih se jer to je bilo traumatično razdoblje u mom životu – kazala nam je Nagham. Imala je 10 godina kad su otišli iz Sirije, a prije toga zbog rata unutar Sirije selili su se čak četiri puta. – Posljednji put moj otac je trebao preseliti samo još jedan kauč i onda su bombardirali i taj kvart. Srećom kuća nije bila jako oštećena, niti smo mi bili ozlijeđeni – rekla nam je Nagham.  

Tek što su se privikli na miran život u Austriji, tu su zemlju morali napustiti. – Bili smo tamo oko godinu dana. Počele smo ići u školu i učiti njemački jezik, ali onda su nas deportirali. Rekli su da azil prema zakonu možemo zatražiti u zemlji  u koju smo prvi puta ušli na područje EU.  Kako je to bila Hrvatska, deportirali su nas ovdje – prisjetila se Nagham. Nešto više od godine dana ona i njena obitelj proveli su u prihvatilištu za traženje azila u Kutini. Tamo je išla u školu i počela učiti hrvatski. Njena sadašnja škola je četvrta hrvatska škola koju polazi otkad je u Hrvatskoj. Nakon Kutine, osnovnu školu mijenjala je zbog preseljenja u prihvatilište za azilante u  Zagrebu, a zatim još jednu osnovnu školu kad su se preselili u kvart gdje sada žive u unajmljenom stanu. Azil su dobili 2019. i sad nastoje ishoditi hrvatsko državljanstvo jer svoju budućnost vide u Hrvatskoj. Njena majka je kuharica i uspjela se zaposliti u poznatom zagrebačkom restoranu, a radi i  sestra koja studira online studij na jednom američkom sveučilištu. Druga sestra uskoro se udaje u Hrvatskoj i sve se raduju skorim svatovima.

Nagham nije imala problema u Hrvatskoj, ali njenoj prijateljici koja nosi hidžab dobacuju neprimjerene komentare
Ispričala nam je i da je njenoj obitelji najviše pomogla Isusovačka služba za izbjeglice (JRS). – Crveni križ nam je pomagao materijalno, a Isusovačka služba za izbjeglice pomogla nam je da se uključimo u društvo i da se ne osjećamo kao stranci. Osobito su mi bili dragocjeni trenuci kad su nam ljudi iz JRS-a dolazili s računalima da se zajedno igramo, razgovaramo i družimo se – istaknula je Nagham.

Od Nagham smo doznali da ona osobno u Hrvatskoj nije  imala problema zato što nije Hrvatica. –No, znam da neki imaju problema. Ponekad izađem s jednom prijateljicom koja nosi hidžab i zna se dešavati da joj prolaznici upućuju neprimjerene komentare – rekla nam je Nagham. Nju su u svim školama dobro prihvaćali i uglavnom je nisu pitali o ratu u Siriji  već o tome kakve hobije ima, kakvu glazbu voli…

Pitanja o hobijima postavili smo joj i mi te smo doznali da voli rap i trap, a od hrvatskih glazbenika najdraži joj je Hiljson Mandela. Njeni hobiji su boks i nogomet. Boks trenira dvije godine i kaže da  je trening smiruje i opušta nakon napornog dana. Nogomet igra subotom sa skupinom prijatelja i uglavnom je među njima jedina djevojka. Na spominjanje nogometa naši kolege postavili su joj pitanje o omiljenom nogometašu, a pitali su je i za koji hrvatski klub navija. Tako smo doznali da navija za Dinamo i da na zaslonu mobitela ima Benzmaa, ali smatra da je Messi najbolji.
Pitali smo je i o planovima za budućnost. – Najviše me zaokuplja matura iduće godine, posebno esej iz hrvatskog. Ne razmišljam puno unaprijed – kazala je Nagham, dodavši ipak da svoju budućnost ne vidi u Siriji. No, svoju bi domovinu voljela posjetiti, ali tek kad tamo bude sigurnije jer život je ipak najveća vrijednost. 

Mi bismo na kraju zaključili da bi zato što je život najveća vrijednost sve države trebale poštivati  članke 13. i 14.

Univerzalne deklaracije o  ljudskim pravima.