DIRLJIVA ŽIVOTNA PRIČA Štefica Bičak uz posao u poduzeću, bavila se obrađivanjem zemlje i vinograda te uzgojem stoke

U Kalinovcu je održan Festival žena iz ruralnih područja Koprivničko-križevačke županije u organizaciji županijskog Povjerenstva za ravnopravnost spolova i Udruge žena iz ruralnih područja sa suorganizatorom i domaćinom Općinom Kalinovac.
Sudionice su pored poklona trajne vrijednosti dobile i unikatna priznanja za svoje posebnost Štefii.ca Bičak primila je nagradu za ustrajnost i posvećenost obitelji te za životni optimizam i ljubav prema zavičaju.

Štefica Bičak živi u Brdu Orehovečkom u općini Sv. Petar Orehovec. Rođena je 16. srpnja 1961. godine. Udana je i majka je dviju kćeri, koje imaju svoje obitelji. Po zanimanju je konfekcionarka i nakon školovanja je radila u Zagrebu, ali zbog invaliditeta je potražila posao bliže domu.

Radila je u križevačkom pogonu Zelinke, gdje je upoznala supruga te su tamo proveli 10-ak godina. Male plaće su bile razlog suprugovog odlaska na rad u Njemačku, a Štefica je ostala s dvoje djece na gospodarstvu. Uz posao u poduzeću, bavila se i poljoprivredom, obrađivanjem zemlje i vinograda te uzgojem stoke.

Vrlo je marljiva i uporna, usprkos invaliditetu od djetinjstva, koji je nastupio nakon cijepljenja u dojenačkoj dobi i dvogodišnje agonije boravka u bolnici te joj je desna noga zaostala u rastu. Kaže da je taj hendikep nije spriječio da se trudi u životu i da svojoj djeci pruži najviše što je mogla.

Bila je zaposlena u Kamenskom u Zagrebu, kamo je putovala vlakom. Kako bi mogla doći do kolodvora u Križevcima, morala je položiti vozački ispit. Bio je to težak period pa su pomagale i kćeri. Opet se ponovila kriza u firmi pa se Štefica vratila u Zelinku, a nakon toga je radila u salonu vjenčanica. Suprug je ostao bez posla pa se životne teškoće reflektiraju na njezino već narušeno zdravlje te je otišla u zasluženu mirovinu.

Kćeri su ostvarile vlastite obitelji i Štefica je postala ponosna baka, a ubrzo i „baka servis“ jer su mladi zaposleni. Obitelj se i dalje bavi poljoprivredom pa su se i unuci uključili u rad na polju, u šumi i u bakinom vrtu. Uz unuke u školi, Štefica se uključila u radionicu za izradu cvijeća od krep papira. To ju je podsjetilo na majku, koju je jako rano izgubila, a ona im je u djetinjstvu izrađivala tradicionalni prigorski nakit od krep papira za bor.

Članica je udruge „Potkalnički kraj“, u kojoj je voditeljica radionice tradicijskih rukotvorina, a s njom su u udruzi i unuci te na taj način tradiciju prenosi na mlade naraštaje.

“Sretna sam, obdarena djecom i unucima koje neizmjernom volim i na koje sam jako ponosna. Volim putovati, a posebno u Zagorje gdje mi živi starija kći s dvoje djece koje ponekad odem pričuvati. Veselje i podstrek za svaki novi dan mi je najmlađi unuk”, kazala je Štefica koja je ujedno i „baka servis“.

Kaže da joj je vjerna pratilja i pomoćnica već 10 godina njezina “štaka“ bez koje ne može hodati, ali se uspješno nosi sa svim životnim nedaćama i trudi se biti uvijek vesela i pozitivna za prijatelje i obitelj koje neizmjerno voli. Njezin životni moto je: „uvijek može gore“, a sutra je novi dan i treba uživati baš u svakom danu, ma kakav on bio.