Čestitanje porukama -Treba li 2. siječanj biti neradni dan?

Sugurno je većina vas veći dio novogodišnjeg dana provela na mobitelu šaljući razno razne poruke bilo putem sms, vibera ili već nekako. Uživajući u čarima moderne tehnologije, čak i ne razmišljajući kako je to bilo nekada kada puno toga nije bilo ili ničega od tih čari modernog života.

Ne znam jeste li bili u prilici doživjeti ono što sam ja doživio, ali vjerojatno bi vam prisjelo.

Jedna prijateljica je (u dobroj namjeri) čestitajući Novu godinu putem vibera u imeniku prikvačila stotinjak svojih kontakata, a naravno i mene u takozvanu grupu. I tu počinje moje „uživanje“ u novogodišnjem popodnevu i večeri.

Odjednom su se svi osjetili pozvani i prozvani da i oni čestitaju preko grupe svima, jedni drugima i tako u krug. Ne pitajući se poznam li ja koga od tih ljudi i želim li to ili ne želim.

U početku mi je bilo zabavno, ali kad su se poruke počele množiti kao vodene kozice, onda sam već pomalo tužno stavio svoj pametni telefon na bešumno, još ne pomišljajući da imam opciju izaći iz tog grupnjaka. Zabavno i tužno imao sam priliku vidjeti sve kontakte dotične frendice, neki su, misleći valjda da će njihova čestitka imati veći učinak, ponavljali iste slike, video uratke i slično.

Često se tako ponašamo i u životu, kao da ne postoje drugi ljudi oko nas i kao da smo mi centar svijeta.

U jednom trenutku sam pomislio, kao u pjesmi mog omiljenog kantautora;  Bože, Bože. Bože, Bože, di baš ja, od svih sretnih Cigana, da se rodim baš kad zadremaš?

Čak sam razmišljao, kako je to kad si u grupi s njima stotinjak, a da ja napravim grupu sa svim mojim kontaktima i počnem sa čestitanjima?! Pogledam u svoj imenik i vidim da ih (vas) je više od tisuću, to bi bilo ludo, ta zabava bi trajala danima.

Podsjetilo me to na onaj natpis iz filma „Život sa stricem“ – “SVATKO SA SVAKIM, NITKO SA NIKIM VIŠE OD DVA PUTA U TOKU VEČERI”.

Ukratko, javio sam prijateljici da me skine iz te grupe, iako sam mogao i sam, ali znam da onda svi vide da im piše kako sam izašao iz grupe, a nisam htio biti štrajk brejker. I tako sam još neko vrijeme „uživao“ u porukama nepoznatih ljudi, sve dok… Zamislite, jedan je napisao „sleep time“.

Nisam mogao vjerovati, da to djeluje, da nastao je mir, sve do sada kada ovo pišem, evo ih opet, netko remeti vrijeme za spavanje, izgleda da „show must go on“.

Vidjet ću što nosi vrijeme u budućnosti, za sada su mi živci još dobri J

Možda mi te silne želje i čestitke donesu sreću u novoj godini, možda.

A vi dragi moji, jeste li bili ikad u takvoj situaciji?

I da, još par sati do buđenja za novi radni dan, a ja nisam ni zaspao, sva sreća što se ne budim pomoću mobitela.

 I najvažnije pitanje za kraj – Treba li 2. siječanj biti neradni dan? Imali bismo više vremena za čestitanja putem poruka.

Mogli bismo predložiti referendum ili barem pokrenuti neku peticiju, ja sam ZA!