[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] AUSTRALIJA Veliki uron (8)

Sasvim je sigurno to da nisam bila sigurna jesam li spremna za drugi svijet. Bez crnih misli. Pretvorimo ih u pješčano žute, pa u kristalno bijele, pa u modro plave. Pa još u narančaste i smeđe. Žute. Jeste li za jedan uron? A dva? A u konačnici, njih nekoliko tisuća na 13 različitih, sretnih lokacija u tri dana? Jeste, čim ovo čitate, znam da jeste.

Dobrodošli na Veliki koraljni greben.

On s razlogom nosi pridjev velikog – to se, naime, golemo prostranstvo, proteže oko dvije tisuće kilometara uzduž sjeveroistočnog dijela Australije i time je najveći svjetski koraljni greben. I ostali koje sam i prije i kasnije okusila lijepi su, ali nijedan kao Veliki. Tome svjedoči i činjenica da je on uvršten na UNESCO-v popis svjetske prirodne baštine.

Jeste li znali da su koralji životinje i mesojedi? A to da na Velikom koraljnom grebenu žive u kolonijama i u simbiozi s algama? A to da su nastali, prema legendi o Perzeju i Meduzi, od odrubljene Meduzine glave čija je krv obojila alge i pretvorila ih u koralje?

Već smo se, kad smo se otisnuli na pučinu i pritom zrakastim poljupcima pozdravljali Cairns (i Tha Fish, naravno), entuzijastično fotografirali na stražnjoj strani prilično turistima pretrpanog, podužeg glisera (imao je taj i stakleni pod) i na sebe navlačili, tata bijelu, a ja plavu australsku majicu koje su nas štitile od udara sunca. Njima smo, za razliku od dotadašnjih kopnenih, tek s prizvukom oceanskih avantura, pridodali i maske, disalice i peraje, inače uključene u cijenu krstarenja. Ta tko bi ih nosio iz Koprivnice i ostalih dijelova svijeta, u Australiju? Mi bismo. Da je situacija zahtijevala, mi bismo. Koraljni greben bio bi itekako vrijedan guranja povećih (osobito tatinih) peraja u, inače prilično velik, ali za njih premalen kofer.

Ploveći, mamila nas je bistrina oceana bistrija od onog na Maldivima, a još i više, naravno, ono što je nudilo njegovo podmorje. Nakon otprilike sat vremena vožnje pristadosmo uz veliki pješčani sprud, a čijom su se granicom s vodom ponosno šepurile crne ptice. I, graktale. A tek mi? U željnom iščekivanju, naše su duše pjevale najradosniju melodiju sačinjenu od plavih nota, i bivale glasnije od zvuka što su ga tvorile ptice.

Došao je i trenutak prvog urona, okružen letačicama i tek pokojom, bijelom jedrilicom.

Uronismo, zaronismo.

Naše su plave oči i duše tada ušle u drugi svijet. Usudila bih ga se čak nazvati i trećim svijetom, novootkrivenim planetom ili divovskom galaktikom. Nad potpuno dnom pokrivenim koraljima uzdizalo se, naime, jato pepeljasto modrih riba, pa žutih ribica, pa, u usporedbi s njima, gromadno velikih žarkih ribetina. Kao da su koralje htjele zadržati samo za sebe i ne dopustiti nam da ih i mi vidimo, promotrimo, osmotrimo, i mekim, podatnim, bojažljivim dodirom dotaknemo. Kad su ipak uvidjele da ne predstavljamo opasnost, odlepršale su dalje, za svojim poslom. Žuti, smeđi, plavi, ljubičasti, modri, sivkasti i narančasti koralji, uvidjeli smo tada, ispunjavali su i popunjavali beskrajno dno, a bivali sasvim različitih oblika, veličina i debljina. I, sve to, na vrlo plitkim dubinama, ne većima od 10-ak metara. Čistih, nepušačkih, mladih pluća, sasvim sam se dobro snalazila, ronila, radosno istraživala, „samo za to“ kupljenim podvodnim fotoaparatom ovjekovječivala.

Kad smo mijenjali bateriju fotoaparata, nismo ni slutili da će prethodno opaljena slika biti i posljednja njime napravljena. Od prevelikog smo uzbuđenja i ekstaza duša, naime, potpuno smetnuli s uma to da je poklopac baterije potrebno, kako zatvoriti, tako i „zaključati“. Pri sljedećem njegovom potapanju dogodilo se, naravno, ono neminovno – nezaključan i stoga ispunjen vodom, prestao je raditi. Šokirani i u nevjerici, nismo si mogli oprostiti što smo to napravili. Ali, mi, a osobito tata, nismo skloni očajavanju. Papa Masai uvijek ima rješenje, a tada u rukavu bijele zaštitne majice. „Danas ćemo slikati s fotoaparatom prijatelja koji, srećom radi, a sutra ujutro, kad budemo na kopnu, a trgovine otvorene, kupit ćemo naš novi“, smislio je plan u trenutku, dok je, jer, bio je Božić, jedan od domaćih uskakao u vodu obučen u kostim Djeda Božićnjaka, i, zaronio s bocama.

Sporoplivajuća glavata želva pozivala nas je da ostanemo, barem još na časak, no, nakon nekoliko sati, došlo je vrijeme za vratiti se na brod i vratiti se u Cairns.

Sutrašnji polazak na novo krstarenje na nova mjesta bio je predviđen ujutro za osam sati. „Ali mi smo još uvijek bez podvodnog fotoaparata, što ćemo? Znam što ćemo. Probudit ćemo se nešto ranije i otići u trgovinu po novi. Relativno jednostavno“, zaključio je tata. Tome tako relativno i bi.

Zašto relativno? 26. prosinac u nekim je zemljama, pa tako i u Australiji, takozvani Boxing Day, odnosno, dan poslije Božića posvećen shoppingu, kad su cijene nešto niže, a potrošači spremni na sve kako bi ih ugrabili. Ne samo odjeću, ne samo krpice, već i fotoaparate i ostale uređaje, u što smo se uvjerili, a čega prije nismo bili svjesni, pri pristajanju pred trgovinu. Iako smo stigli uopće prije otvaranja dućana, nismo bili prvi. A ni drugi, a ni treći. Nekolicina ljudi već je čekala na otvaranje i nadala se nešto povoljnijoj kupnji.

Pogledavali smo se i međusobno i na sat. Bilo je, sjećam se, 07:47 kad smo ušli. Imali smo točno 13 minuta za kupnju i za stići na nekoliko stotina metara udaljenu krstaricu. Ne htjevši, zapravo i ne imajući vremena za kompliciranje, kupili smo fotoaparat identičan onome prethodnome i odmah na licu mjesta provjerili radi li. Radio je, a mi trčećim koracima gazili prema brodu.