[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] AUSTRALIJA Haka dance (14)
Iako je trenutno sunčano i u Koprivnici iznadprosječnih sedam stupnjeva, ne mogu pobjeći od činjenice da je zima. I meni je zima. Hladno. Stoga, sobu u kojoj tipkam ove riječi bez prestanka grijem grijalicom. Odnosno, kaloriferom. Riječ kalorifer nekako je u našoj kući prihvaćenija.
Ni zima ni hladno nije mi isprva bilo Down Under. Točnije, još više down under od same Down Under, u novozelandskom Aucklandu, s kojim sam vas u nekoliko riječi i isto toliko rečenica upoznala s tim gradom sačinjenim od nešto više od milijun i pol stanovnika.
Bio je prvi dan nove godine, no jučerašnji Sydney i doček uz spektakularan vatromet tada su se već činili dalekima, neopipljivima i prošlima. Svaki je dan, a nakupilo ih se, donosio nove lokacije, nova mjesta, nova uzbuđenja, nove avanture. I naš je fotoaparat primijetio da se događa nešto čudno, stoga slike s računala odsada listam, iako to nije kronološki, spočetka. Malo me to kao control freaka uzrujava.
Maločas smo se nalazili na vrhu Sky Towera, a tada, koji sat kasnije, pod vodstvom naših dragih domaćina, promatrali smo ga iz daljine. Iako Auckland obiluje visinama, Sky Tower još je uvijek dominirao i ponosno se šepurio, baš poput pauna u ljubavnom zovu, nad ostalim tornjevima i zgradama, zapljuskanima tirkiznim, pomalo valovitim, oceanom. Vjetar je utjecao i na moju kosu, stoga je i ona vijorila kao gorda zastava, no to mi tada uopće nije smetalo. Baš dapače, uživala sam u nesavršenostima, kako danima, tako i vlastitima. „Kako mi širok osmijeh krasi to mlado lice!“ mislim sada, i na časak gasim kalorifer. Postalo mi je dovoljno toplo, baš kao da sam tamo, u kratkim rukavima u Aucklandu.
Tata, ja, pogled na Auckland i dominantni Sky Tower // Foto: Privatna arhiva
Novozelandski je promet vrlo čist i uredan, i, sukladno tome, nije nam trebalo dugo da stignemo i do doma naših prijatelja i domaćina. Prelijepe su, zlaćane, slike krasile njihovu jednokatnicu, no više smo vremena proveli vani, uz roštilj. I danas se sjećam indijskih oraščića kojima je bila posuta tjestenina, kao i sushija, koji sam tada prvi put oprobala. I znate što? Svidio mi se. Tako mi se jako svidio.
Proveli smo dan u ugodnom druženju, sve do zalaska sunca, negdje tamo, između mnogobrojnih zgrada i onih tek u nastajanju, i cijelu noć proveli u snu, do ponovnog buđenja, kad smo, prema dogovoru, iznajmili auto i krenuli u daljnje istraživanje Sjevernog Otoka Novog Zelanda.
Zalazak sunca, tamo, još više down under od same Down Under // Foto: Lea Bijač
Putujući, zelene doline i isto tako zeleni brežuljci s obiju strana ceste (i dalje smo vozili lijevom stranom) podsjećali su me pomalo na alpske predjele, a sasvim smo se često susretali, prema očekivanom, i s ovcama. Njih otočni Novi Zeland broji oko 27 milijuna, a stanovnika – tek nešto više od 5 milijuna. To i mene, inače vrlo nevještu matematičarku, dovodi do sljedećeg zaključka: 5.4 ovce po jednom stanovniku.
Iako smo se nalazili tamo, još sam uvijek nosila majicu s natpisom „AUSTRALIA“. Pozirali smo s velikom statuom najcjenjenije merino ovce. Kultni simbol Novog Zelanda do smrti bila je merino ovca Shrek koja je pobjegla s farme, no, nakon šest godina lutanja, ipak bivala pronađena; takva je na sebi nosila 27 kilograma vune od koje se moglo napraviti 20-ak odijela. Tko zna, možda je statua s kojom smo pozirali bila upravo – Shrek.
Na putu do Rotorue posjetismo farmu, logično, i, primjereno situaciji, ovaca. U „izložbenom“ prostoru bilo je njih 15-ak, različitih vrsta, primjerice, Romney i Corriedale, koje su zdesna, odnosno, slijeva, ležale uz onu Merino, koja se sasvim dominantna nalazila na uzvišenom tronu. Tron, prisjećam se sada i svog trona, a zapravo vrha malog stepeništa u garaži na kojem mi je dozvoljeno pušiti. No, ja ni zdesna ni slijeva nemam ovce, već – pepeljare. Jednu pravu, masivnu, staklenu, a drugu improviziranu, zapravo staklenku taco umaka. Njome se češće koristi Luka.
Posjet farmi završili smo druženjem s malenim ovčicama, a potom autom nastavili dalje, kad, nakon izvjesnog vremena, stigosmo i do Rotorue, u kojoj smo „završili“ planirano, i to zbog dvije stvari – prikaza maorske kulture i geotermalnih izvora te posljedičnih gejzira.
Sljedeći dan započinjemo iznajmljivanjem auta, doručkom i nadanjem novim avanturama // Foto: Zoran Bijač
S divovskim merinom // Foto: Privatna arhiva
Ponovno dominantni merino // Foto: Zoran Bijač
S Maorima i njihovom kulturom susreli smo se odmah na početku, štoviše, u ulaznom dvorištu, gdje su nam haka plesom, karakterističnom „dernjavom“ i, naravno, plaženjem jezika, pokazali svoja obilježja. Iako u tome obično sudjeluju samo muškarci, tada je bilo i žena, no, ipak, smještenih u pozadini gdje su služile kao pratnja svojim muškarcima. Postoje dvije teorije za što haka služi; prva kaže da je nastala kao ratni ples, a druga da je nastala kao slavlje života. Iako se u popularnoj kulturi povezuje s pripremama muškaraca za rat, haka je tradicionalno bila izvođena i od strane muškaraca i od strane žena, sve u vezi s maorskom kulturom. Haka se prakticira za dočekivanje gostiju, slavlje velikih uspjeha ili prilika, kao i prilikom sprovoda. Izvodi se od strane grupe ljudi, s pomalo ili pojako ratničkim potezima i lupkanjem nogama u ritmu. Haku su svjetski poznatom učinili novozelandski sportski timovi, koji je prakticiraju prije internacionalnih utakmica, a posebice ragbi tim, čiji su pripadnici poznati pod nazivom „All Blacks“.
Dobrodošlica u Rotoruu // Foto: Privatna arhiva
„Ladies“ // Foto: Zoran Bijač
Haka // Foto: Lea Bijač