PUTOPIS BY LEA BIJAČ // NOVI ZELAND // Milford Fjord // 17

Gledati filmove, a kasnije se posljedično uistinu i naći na lokacijama na kojima su oni snimani, meni je oduvijek predstavljalo poseban, čaroban doživljaj. Tako smo, primjerice, u Tunisu, usred žutila pustinje, a, zapravo, usred ničega, posjetili mjesto na kojem je bivao sniman meni izvrstan Engleski pacijent, odnosno, njegovi pojedini dijelovi, a isto tako u Tunisu, posjetismo mjesto na kojem je sniman Star Wars, a koje je, zbog još uvijek postojećih kulisa, za razliku od onog prvog, turistička atrakcija gdje svakodnevno dolazi velik broj ljudi, a gdje se i prodaju suveniri te hladni i topli napitci, a gdje je također moguće pozirati za fotografiju (fotografije) u rukama držeći malenu pustinjsku lisicu. Kao da još uvijek mogu osjetiti njezinu mekoću pod prstima, a znoj, potaknut neizdrživom vrućinom, na čelu… 

Ni pustinjske lisice ni znoja na čelu nije bilo na riječima neopisivo, ali brojkama opisivo dalekom Novom Zelandu, gdje smo, jedno od posljednjih jutara koje ćemo na njemu doživjeti, iskoristili za samotnu vožnju Glenorchyjem. 

Glenorchy, Glenorchy… Kako ga opisati? Čime nazvati? Ne, to zasigurno nije bio grad, a ni mjesto. Ni mjestašce, ni usamljeno selce. Glenorchy je bilo područje satkano od čiste, iskonske prirode, divljine, široke poljane Božjih dodira… 

…a čiji je potencijal prepoznala produkcija filma Gospodar prstenova pa je njegove dijelove tamo i snimila.

A ja? Ja sam mu pokušala dati priliku. Gledala sam prvi dio, činilo mi se, barem 60 minuta, kad sam, pogledom na sat, shvatila da je prošlo njih tek 15-ak. Jednostavno, nije išlo, ni ne ide, do dana današnjega. 

Međutim, Glenorchy, ili područje iza Glenorchyja, činilo se, koje je i Bog zaboravio, jer tijekom višesatnog boravka tamo nismo susreli nijedno vozilo, a kamoli osobu, uistinu me se dojmilo, a dojmila me se i pomisao na tamošnju vožnju sa cijelom opremom filmske ekipe; posebice u situacijama kad smo morali „forsirati rijeku“.

Daljnja lutnja Novim Zelandom // Foto: Lea Bijač

Vjetar u kosi – doslovce // Foto: Zoran Bijač

Tipičan novozelandski prizor // Foto: Lea Bijač

Još malo životinjskog svijeta, ipak na području koje Bog, izgleda, nije zaboravio // Foto: Lea Bijač

Istinski sretni i usred – ničega // Foto: Privatna arhiva

Na putu od tamo prema civilizaciji susreli smo se ipak s životinjama, ovčicama koje su mi jele iz ruke, alpakom koja me nije pljunula, ali i konjima, kojima se, izgleda, nije baš svidjelo što se muvamo po njihovom teritoriju, štoviše, milujemo ih, pa su teatralno odmahivali glavama. Bilo je to za nas dovoljno da se maknemo i pođemo dalje svojim putem.

Već blizu kakve-takve civilizacije // Foto: Zoran Bijač

Muški dio ekipe još je jednom, za večerom, dao priliku janjetini, koja se, opet su se usuglasili, nije mogla mjeriti s našom, a posebice dalmatinskom. Ja sam se, tada već iskusna, čvrsto držala pilećeg repertoara. I uistinu, jeste li ikada čuli da netko nije zadovoljan piletinom? 

Ja ipak jesam. Moj djed vječito njome izražava nezadovoljstvo. Radije bi se on najeo zraka negoli okusio piletinu, mislim, iako, kad još nisam bila dovoljno upućena u materiju, običavala sam za obiteljske ručkove, između ostalog, spremati i piletinu. Piletinu ovakvu, piletinu onakvu. „I dalje je to piletina, pa makar omotana slaninom“, konstatirao bi, sigurna sam, djed, ipak puno zadovoljniji kobasicama, zagrebačkim odrescima ili, najbolje, miješanim mesom sa žara.

Onako tamnoputi i pomalo opečeni suncem kao da nismo pripadali na vjetroviti i pomalo, ponekad i poviše hladni Novi Zeland, no, još je i malo Australije bilo pred nama… Australije, te naše, tada već dobre, stare prijateljice, gostoljubive domaćice.

Jeste li znali da se i u Australiji i na Novom Zelandu posao pronalazi relativno lagano, neovisno o akademskom stupnju? Upravo zbog te činjenice mnogi mladi Australci i Novozelanđani posao mijenjaju često, a u pauzama, najčešće putuju, sve do „bankrota“, kad ponovno slijedi zaposlenje, i tako u krug.

Kako napustiti Novi Zeland, a ne obići, a ne osjetiti, njegovu najpoznatiju lokaciju, Milford Sound, fjord koji neki nazivaju i osmim svjetskim čudom? Kako? Nikako? Morali smo ga vidjeti.

Možda je i vas zbunilo upravo napisano; je li Milford sound ili fjord? Iako mu u imenu stoji Sound, on je zapravo fjord.

Letjeli smo malenim avionom tako do i iznad njega, a ispod nas se uzdizala obrasla gorja čijom bi sredinom plovila omanja rijeka, pa snijegom pokriveni vrhovi planina, pa slapići sa svih strana, pa, u konačnici, i cijelo njegovo veličanstvo, Milford Sound. 

Uživali smo u rajskoj ljepoti oko sebe potom ploveći turističkim brodom, a scene koje smo gledali još u Koprivnici, i još i prije na televiziji, tada su bile pred nama, oko nas, iza nas, a u više smo navrata, što ipak nismo očekivali, vidjeli i tuljane kako na relativno visokom stijenju odmaraju, onako, baš kao i mi, opečeni suncem i uživanjem…

Jedna od svakako najatraktivnijih točki našeg tamošnjeg krstarenja bio je i dolazak pod slap. Doslovce, pod jedan od većih slapova, kad smo glave od siline vode morali prekriti kapuljačama naših kabanica. Milford Sound i nama je, dakle, opravdao svoj status jednog od najmokrijih mjesta na svijetu, gdje kiša, u prosjeku, pada 182 dana godišnje. Naš dan, srećom po nas, nije bio jedan od tih, no, zahvaljujući prethodnim kišnim danima, imali smo savršen uvid u iskonski Milford Soumd, prepun magično-snažnih vodopada kojima se ne može odolijeti.

Letimo u smjeru Milford Sounda // Foto: Lea Bijač

Svima dobro poznata fotografija Milford Sounda, a, zapravo – fjorda // Foto: Lea Bijač

Neupitna moć prirode // Foto: Lea Bijač

Kako se ne osjećati ponizno? // Foto: Zoran Bijač

Ponovni uzlet // Foto: Lea Bijač