Danas je fašnik. Nekad mu se Crkva protivila

Unatoč otporu Crkve običaj poklada nastavio se i nakon kristijanizacije, ali su taj neposluh društvenim i vjerskim sponama, ludovanje te nepoštovanje spolnih i drugih društvenih tabua ipak bili kalendarski smješteni u razdoblje neposredno prije korizme, kao razdoblje »toleriranoga« grijeha na koje se odmah nastavljalo razdoblje pokore i pokajanja

Fašnik ili poklade je kalendarski običaj smješten u razdoblje između Bogojavljenja i korizme. Obilježavaju ga maskirani ophodi i zabave, veselje, ludovanje i razuzdanost te obilje jela i pila. Vrhunac je događanja u posljednju nedjelju, ponedjeljak i utorak (pokladni utorak) prije Pepelnice (Čiste srijede). Korijeni su običaja pretkršćanski i u prvom redu magijskoga, apotropejskoga značaja: prerušavanjem, oblačenjem odjeće s naopake strane, zaglušnom bukom, sipanjem pepela i sl. trebalo je otjerati zimu, demone i zle sile te odbiti njihovo djelovanje od ljudi, stoke, domova i usjeva.

Poklade se povezuju i s nizom srednjozimskih i pretproljetnih svetkovina i kultova antičkog svijeta, posebice rimskoga. To su saturnalije (17–24. XII.), razdoblje obrnutoga reda i nekažnjive kritike društvenog poretka; kalende (u siječnju), poznate po preoblačenju muškaraca u žene i životinjskim maskama; pomični blagdan kompitalije (između 15. XII. i 5. I.), kada su se častili predci i na zgrade vješale posebne lutke; pastirski blagdan luperkalije (15. II.), kojemu je smisao bilo poticanje plodnosti životinja i zaštita stada (od vukova i sl.).

Unatoč otporu Crkve običaj poklada nastavio se i nakon kristijanizacije, ali su taj neposluh društvenim i vjerskim sponama, ludovanje te nepoštovanje spolnih i drugih društvenih tabua ipak bili kalendarski smješteni u razdoblje neposredno prije korizme, kao razdoblje »toleriranoga« grijeha na koje se odmah nastavljalo razdoblje pokore i pokajanja. Od kasnoga srednjeg vijeka priređivanje pokladnih povorki širilo se u gradovima katoličke Europe, najprije u Italiji, gdje je nastao talijanski karneval (Rim, Venecija), a zatim u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj i dr. Ophodi s pokladnim maskama nisu bili samo prigoda za zabavu, već su ruganjem i kritiziranjem javnih osoba i aktualnih događaja stekli kritički naboj u predstavljanju obrnutoga svijeta i odnosa među ljudima. Po otkriću Novoga svijeta karnevali su se uobičajili i na američkom tlu; najveći je u Južnoj Americi u Rio de Janeiru, a u Sjevernoj Americi u New Orleansu.

Osim ophoda, od XVIII. st. sastavni dio poklada u gradovima su bile i maskirane plesne zabave, redute. Priređivale su se u cijelome pokladnom razdoblju, koje je, uz to, bilo i doba godine kada se sklapao najveći broj brakova. Običaj je zadržao svoju vitalnost do današnjega doba. Sudionici suvremenih pokladnih događanja više nisu svjesni njihovih nekadašnjih obrednih funkcija, a ona se ne iscrpljuju u raspojasanosti i privremeno legaliziranim porocima, već svojim podsmješljivim i kritičkim odnosom prema institucijama i događajima služe i kao politički odušak, neka vrsta katarze društvene zajednice. Pokladna događanja većih razmjera, kakav je npr. karneval u Rijeci, u službi su turističkoga gospodarstva. Stoga su poklade i danas jedan od najsnažnijih kalendarskih običaja te predstavljaju kulturnu pojavu duga trajanja, ali obilježenu neprestanom mijenom. – Pokladna događanja u hrvatskoj folklornoj tradiciji mogu se svrstati u dva glavna tipa. Jedna se označuju kao luperkalijska; naizgled su arhaičnija, uobičajena u seoskim sredinama, a javljaju se ponajviše u stočarskim krajevima. Sudionici su skupine muškaraca odjevenih u životinjske kože (krzna), sa zvoncima obješenima na tijelu ili nošenima u ruci: zvončari u okolici Rijeke, baukači u Međimurju, bušari u Slavoniji, buše u Baranji, didi u Dalmatinskoj zagori i okolici Sinja, didići u Lici.

Iako se razlikuju u pojedinostima, osobito u maskiranju glave (kožne, krznene i drvene maske, životinjski rogovi), povezuje ih njihovo ponašanje: brzo se i agresivno kreću u skupini, gdjegdje u posebnom ritmu, stvaraju buku zvonima, rogovima, klepetaljkama, vitlaju štapovima i toljagama, plaše djecu i proganjaju mlađe žene, nastojeći ih posuti pepelom ili namazati čađom. Uz njih su redovito likovi djeda/dida i babe (oba u izvedbi muškaraca, odjevenih u staru i otrcanu odjeću), koji izvode opscene prizore, oponašaju spolni čin, pa je u djedovoj opremi često poseban rekvizit u obliku falusa ili pak tikve koje predstavljaju testise. U ophodima sudjeluju i osobe prerušene u medvjeda, konja, devu s goničem, Ciganina, vraga, lopova, putujuće trgovce i sl. Pridružuju im se glazbenici i lijepo odjevene maske koje kadšto predstavljaju svatove, ali s komikom izvrnutih uloga, pa je mladoženja sićušan, a mladenka muškobanjasta, krupna i često trudna (oboje u izvedbi muškaraca). Upriličuju se porođaji s već odraslim čedom, pogrebi s oživljavanjem mrtvaca i sl. Obilje seksualnih aluzija, igre u kojima smrt zamjenjuje novi život, kao i ostala obilježja toga tipa poklada upućuju na ostatke drevnih magijskih postupaka za izazivanje plodnosti i odbijanje zlih sila. Slična su značenja i, danas već posve izobičajeno, simbolično oranje ljudskom zapregom, zatim različiti postupci za bolji urod voća (pucanje na voćke, vješanje svinjskih laloka na rašljaste grane, grljenje voćaka rukama umazanima tijestom), također, obilno jelo u kojem je prevladavala svinjska glava, suho meso, zelje i sl.

Drugi tip pokladnih zbivanja u Hrvatskoj, tzv. saturnalijski, javlja se u manjim ili većim gradovima, a osobito je učestao u jadranskom primorskom i otočnom prostoru. Ona u manjoj mjeri sadrže magijske tragove, a više su usmjerena na zabavu i društvenu kritiku. Značajna im je sastavnica lutka (mesopust, pust u Primorju, krnje u Dalmaciji, poklad na Lastovu, fašnik u Samoboru, princ-karneval u Zagrebu i sl.), izložena cijeloga pokladnog razdoblja u javnome prostoru ili nošena kao centralna figura u pokladnom ophodu, koju se osuđuje kao krivca za sve nevolje u protekloj godini. U središnjem dramskom prizoru sudjeluju tužitelj, sudac, branitelj i tugujuća rodbina optuženog, a nakon završetka sudskoga postupka osuđena se lutka pogubljuje (spaljivanjem, utapanjem, vješanjem).

Zajednički su sadržaj takvih karnevala i povorke maskiranih skupina, alegorijskih kola, a u novije doba i automobila, natpisi, plakati i transparenti, pokladne novine (Štandarac u Splitu, Sraka u Samoboru). Za poklade u gradskim sredinama značajne su bile i kostimirane zabave (u Zagrebu je prvi krabuljni ples bio održan 1749) što su ih do sredine XX. st. priređivale mnogobrojne profesionalne udruge te kulturna i športska društva. Uz pokladni korzo, koji su pripremali posebni odbori, a odvijao se na središnjim gradskim ulicama, u jednakoj se mjeri izrugivalo i lokalnim i globalnim suvremenim događajima. Uz pogubljivanje princa-karnevala na Pepelnicu (u Zagrebu utapanjem u Savu), uobičajenom večernjom gozbom sleđeva, kao osvjedočeno posnim jelom, simbolično se nagovještavalo nastupajuće doba korizme.

(Izvor: Hrvatska enciklopedija)

Foto: pixabay.com