Političar donirao 17 000 kn

Čitam da je stanoviti saborski zastupnik donirao ostatak novaca koji je još nedostajao nakon humanitarne akcije. U prvi sam mah bio oduševljen jer znam koliko VOLIM te naše „Maslačke“ i koliko je muke uloženo u kupnju tog potrebnog kombi-vozila. Nema ničeg ljepšeg nego pomoći nekome, a oni to zaslužuju.
I netko se velikodušan pojavio i uplatio, ma svaka mu čast! Svi sretni i oduševljeni, ali malo zastanem i shvatim da mi nešto tu ne štima.
Znate onaj osjećaj kad nešto radite, a širi se nelagoda?
Zatim nastupa bijes jer čitam dalje i vidim da on nije darovao svoj novac, već lovu stranke. Odmah mi je bilo lakše.
Kažem velikodušan i uz velikodušan mi nekako ide i riječ anoniman, ali nigdje ju ne pronalazim. Odgovaraju mi i druge riječi, ali ovdje ih nema – nažalost, jer je ta udruga zaslužila donatore, ali ne i hvalisavce.
Čak štoviše, lik se smije, uživa u poziranju i priznaje da je lovu dala njegova stranka, pazite sad – Nezavisni. Mnogi od nas znaju kako je to potrošiti pola ili cijeli život da biste postali materijalno neovisni ili nezavisni i mnogi to nikad ne uspiju. No gle čuda, oni su to postali osnivanjem stranke.
Sve bi to bilo divno; kako bi rekli neki u modernim demokracijama, čitaj Americi – tako se to radi.
No opet kažem, muči me neki čudan osjećaj da tu nešto nije u redu, ne mislim pravno. S pravne je strane sve savršeno, u sebi mu zahvaljujem i kažem hvala ti, legendo, tisuću ti puta hvala; u srcu osjećam zahvalu, ali… Da, postoji veliko ALI.
Sad dolazim do srži cijele priče. Humanizam, altruizam, pomaganje, doniranje, volontiranje – nema svetijeg čina u svim religijama svijeta, ali taj čin mora biti nesebičan, čin davanja i netraženja ničega zauzvrat, netraženja da te se slika i da se o tebi piše, pa makar ti bio i stranka ili dio te stranke, makar i najjača karika.
Bilo bi smiješno kad ne bi bilo tužno, takve likove i tipove možemo vidjeti svaki dan. Smiješe se i, kao što bi ih oslikao stih mog omiljenog kantautora „širok osmijeh, zlatan zub, al’ danas nemoj biti grub“, tako oni rade, rukuju se i bez imalo srama ponose time što će se o njima pisati i govoriti da su nešto dali, pomogli.
To vam je, dragi moji, kao da se molite Bogu i kažete molim Te, pomozi mi, a ako mi pomogneš, učinit ću to i to. Time Ga zapravo ucjenjujete. Nešto je slično i s ovim činom. Bog sigurno „strašno“ obožava takve likove, društvene humaniste koji od svojeg ega ne vide ni Velebit.
Mislite li da mladi koji vladaju u našem gradu nisu mogli učiniti isto to, s takvim vlastitim egom? Mogli su, ali još su neiskusni i ne znaju kako se to radi. Na sreću!