Naši sugrađani – Maja Prodan

Nakon odlaska u mirovinu Maja Prodan, donedavno ravnateljica Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Križevci, i dalje živi kako kaže “sto na sat”.
-“Čuvam svoje unuke tako da sam angažirana i dosadno mi nije”- rekla nam je Maja koja je svoj radni vijek provela baveći se nimalo lakim zanimanjem za koje treba puno znanja, stručnosti i empatije.
-“Oduvijek me zanimalo pomaganje ljudima, empatija prema slabijim skupinama društva i tako sam se odlučila za defektologiju. Studirala sam poremećaje u ponašanju i mentalnu retardaciju, tako se to zvalo i mislila da ću raditi s maloljetničkom delikvencijom u Centru za socijalni rad, policiji ili sudu, no malo se naše struke zapošljava u tim područjima, iako potrebe ima. Nakon završetka studija, još prije diplomskog, bila sam pozvana u Osnovnu školu “Vladimir Nazor” i u školi ostala.

-To zanimanje nije lako, međutim kroz edukaciju i fakultet steknu se kompetencije. U oni vrijeme kad sam počela, radili smo s učenicima sa lakšim tjelesnim teškoćama nego je to danas. U neposrednom radu sam provela 28 godina s učenicima, a 1995. sam počela raditi kao voditelj odjela posebnog programa u školi “Vladimir Nazor”. Tu sam uočila da nam se upisuju djeca sa sve većim teškoćama i prostorni uvjeti nisu zadovoljavali potrebe. Tada sam napravila s kolegicama elaborat o potrebama izgradnje nove ustanove te je 2003. godine taj projekt realiziran. Trebalo je raditi na tome da ustanova, Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Križevci, bude prepoznata i dokazati da je integrirajuća za grad Križevce i općine jer polaznici su ostali u svojim obiteljima, ne idu u ustanove što je za njih bolje. Dobili su školovanje u adekvatnim uvjetima, oprema je u skladu sa svim novinama u struci. No, taj prostor sada se pokazuje kao premali, učionice postaju premale jer je dosta djece u kolicima. No, opremili smo senzornu sobu, prilagođavali prostore, a ostao je tavan koji bi trebalo adaptirati da bi se dobilo više prostora ” – ispričala nam je Maja Prodan.

“Posao je vrlo zahtjevan, s djecom treba raditi individualno i u manjim skupinama i jako dobro nam je došao projekt pomoćnika u nastavi kojih je 10 zaposleno. To u znatnoj mjeri olakšava rad edukacijskim rehabilitatorima. Polaznici su s područja Križevaca, općina Sveti Petar Orehovec, Gornja Rijeka, Kalnik, Sveti Ivan Žabno, a prema željama roditelja dolaze i djeca iz Vrbovca i pripadajućih općina, te u predškolski program iz bjelovarskog područja, Čazme, Rovišća, Velike Pisanice itd. “

Maja Prodan ističe da je Koprivničko-križevačka županija u Hrvatskoj vodeća u zbrinjavanju djece s teškoćama u razvoju jer postoje centri u Križevcima i Koprivnici te područna škola u Đurđevcu

“Naš Centar je prvobitno zamišljen da bi obuhvatio i osobe iznad 21. godine, međutim zbog zakonskih regulativa to se nije moglo realizirati. No, zato vrlo aktivno djeluje udruga “Maslačak”. Ja sam je osnovala 1990.godine jer je već tada uočeno da su potrebni neki dodatni sadržaji koje sustav ne može dati. Sve je više djece iz područja autističnog spektra. Teško je reći zašto. Ima različitih čimbenika koji na to utječu i vrlo je važna rana intervencija. Ima i puno djece koja su rano rođena pa i njima treba podrška u razvoju. Treba osnažiti i podržati roditelje, razumjeti ih. Ta suradnja u Centru je uvijek na zadovoljavajućem nivou. S njima treba puno raditi kroz radionice i savjetodavni rad.”

Na pitanje o susretima s onima koji su završili školovanje, kazala nam je:
– Susreti s roditeljima i djecom koja su završila školovanja uvijek su mi jako dragocjeni. Za vrijeme školovanja govorimo im da treba završiti školu, da oni to mogu, sposobni su, da će se zaposliti. Kroz niz godina vraćaju se, govore gdje su, dolaze po savjete. No, najteže mi je kad završe školovanje za pomoćna zanimanja i pitaju me – što sad, gdje ćemo se zaposliti? Mislim da treba raditi na otvaranju i razvijanju socijalnog poduzetništva kao što je to “Hedona”. Trebalo bi otvarati zaštitne radionice da se imaju priliku zaposliti, jer oni su dobri radnici. To mi je najteži dio perioda kad mi se vraćaju s tim pitanjima, a ja im ne mogu pomoći. Ali, ima i pozitivnih iskustava, da su i oni i roditelji zadovoljni.

Naša sugovornica i dalje bi, uz ulogu u obitelji, željela ostati aktivna i mogla bi puno dati:

-” Svi se danas bore da ne rade do 67-me godine, a ja koja bih radila, ne mogu to više. Prema zakonu, umirovljenici imaju pravo raditi do pola radnog vremena i to svagdje samo ne u prosvjeti.
Ispada da je svaka nestručna zamjena bolja, od tebe stručnog.
Ali, kroz neki volonterski rad i druge aktivnosti, surađivat ću i s Komorom edukacijskih rehabilitatora i sa kolegama u školi gdje god me budu trebali te neću prekinuti sve veze sa strukom. Ako me netko treba, neka me zove” – poručuje Maja Prodan.