Bura kritika oko lektira

Bura kritika u javnosti ovih dana puše zbog nedavno objavljenog novog popisa obavezne lektira za osnovne i srednje škole. S popisa su izbačeni brojni naslovi bez kojih je kurikul hrvatskoga jezika i književnosti do sada nezamisliv.
Lektire su napisane primjereno uzrastu kojem su namijenjene. Osnovnoškolske lektire imaju opširne kratke sadržaje, dok uvodne analize tih lektira mlađe čitatelje bolje uvode u sadržaj djela. Srednjoškolske lektire imaju pojačane analize djela i likova, koje čitateljima pomažu da razumiju djelo na razini dubljoj od radnje sadržaja.
Dnevnik Ane Frank, Tadijine Srebrne svirale, Mali princ … – više neće biti obavezno štivo hrvatskih đaka. S popisa lektire Ministarstvo obrazovanja izbacilo je cijelu lepezu kultnih naslova domaćih i stranih književnika. Reagiralo je društvo književnika negodjući što Ministarstvo nije za mišljenje o takvoj odluci pitalo i njih. Dnevnik Ane Frank bi trebalo pročitati svako dijete baš kao i mnoga druge važne klasike hrvatske i svjetske književnosti. Koliko se s tim slaže javnost, dovoljno govori podatak da je javnu peticiju o vraćanju Dnevnika Ane Frank na popis školske lektire u jednom danu podržalo više od 1500 ljudi. Moje mišljenje je da bi svako dijete trebalo pročitati bar poneku od ovih knjiga, čisto iz razloga kako bi kasnije razumjelo što je sarkazam, ironija, cinizam itd. Upravo zbog tih lektira postajemo ljudi koji razumiju ljubav, sreću, patnju, bol. Što vi mislite o tome? Jeste li čitali ove lektire? Mislite li i vi da bi ih današnja djeca trebala pročitati?(š.v)