Križevci trebaju industriju

Ono što je Križevce u drugoj polovini 20. stoljeću ekonomski i društveno razvilo, to je nesumnjivo bila njegova raznovrsna industrija i obrti. Industrijalizacije je, što se radi povijesne istine mora istaknuti, bilo i prije 20. stoljeća, no najveća industrijalizacija ipak se dogodila nakon Drugog svjetskog rata, za vrijeme bivše Jugoslavije.

O tadašnjem socijalističkom križevačkom gospodarstvu i njegovim pozitivnim učincima za Križevce i cijelo Prigorje, i danas postoji mnogo svjedočanstva velikog broja starijih Prigoraca i Prigorčanki. Najvećim dijelom, riječ je o ljudima koji su sav svoj radni vijek proveli u poznatim prigorskim tvrtkama. Zahvaljujući njima, stekli su i svoje mirovine i omogućili budućnost svojim obiteljima.

Danas, oni i njihova životna i radna iskustva podosta su zaboravljeni. Ništa bolje nije ni sa njihovim viđenjima sadašnjosti i prognozama budućnosti, sve to velikim je dijelom negirano ili na razne načine obezvrijeđeno. Za veći dio mlađe generacije kao i neoliberalne elite oni su samo “starci” koje je pregazilo vrijeme i koji su potpuno ne bitni za današnje poimanje svijeta. No, iako zvuči pomalo čudno ili možda subverzivno, u njihovim komentarima i kritikama stvarnosti, itekako se mogu iščitati zameci budućnosti.

Drugim riječima, te naše starije generacije, naprednije su po svom iskustvu i shvaćanju nego dobar dio današnje mladeži. – Sve je to lijepo i bajno. Grade se ceste, parkovi i postavljaju klupice, ali to ne daje radna mjesta. Sve općine u Prigorju novac većinom dobiven od fondova EU, ulažu u neku prometnu i drugu infrastrukturu.

A gdje su tvornice? Gdje da se ljudi zaposle? Industrija uništena, obrti i poljoprivreda propada. Poslije Drugoga svjetskoga rata, komunisti su isto radili i puteve, parkove, vodovode, društvene i vatrogasne domove. Gotovo sve i to više nego danas, ali izgradili su i tvornice gdje je na stotine i tisuće ljudi našlo zaposlenje. Sjetite se samo Mlinara, Mesne industrije Križevci, Čelika, Plastora i mnogih drugih. Pa samo Čelik je zapošljavao više od tisuću radnika, a kamoli tek druge firme.

Ljudi su od primanja koja su bila redovita i solidna, gradili kuće i kupovali stanove, aute i druge stvari za život. I seljak je u Prigorju živio, postojale su zadruge i kombinati, bilo je kooperacija i sajmova. To je sve uništeno. Trebamo ponovo industrijalizaciju, samo to otvara radna mjesta, a ne samo asfaltiranje cesta, uređenja parkova i sva silna tehnologija koja se reklamira. Iskreno, 20 i više godina ove samostalne Hrvatske, ni Križevci ni druga mjesta nisu dostigla onaj nivo ekonomskog razvoja kakav je postojao prije rata. Mislim da je time sve rečeno. To možemo zahvaliti kapitalizmu i njegovim elitama koji su nas uništili šovinizmom, privatizacijama i klerikalizacijom. – rekao je Milan Kuća, jedan od starijih Prigoraca.

Nešto slično mišljenje o trenutnoj situaciji u Križevcima kao i generalno o Hrvatskoj ima i jedan drugi Prigorac. – Nemamo proizvodnju i zato nemamo radnih mjesta. Umjesto firmi u kojima bi se radilo ko u moje vrijeme, mi imamo samo neke trgovačke centre, kafiće i kasina. Sve se svodi samo na potrošnju, kredite i zaduženja. I to tako traje od 90-tih, što je katastrofa. U Križevcima su u privatizaciji uništene socijalističke firme koje su hranile ljude u Prigorju i šire. Danas se samo ulaže u viziru grada i okolice, tu i tamo nešto asfaltira i izgradi. To nije dovoljno, to je ništa. Kad sam ja bio mlad, mogao si naći posao u Križevcima i drugdje. Nije tad bilo sve savršeno, da ne idealiziram, ali si mogao živjeti i stvarati. Oni komunisti su gradili i obnavljali i ceste i sve drugo, ali su i podizali industriju. Nama fali proizvodnja koju smo imali i dok je god ponovo ne ostvarimo, biti će nam sve gore i teže. – istaknuo je jedan stariji Križevčanin koji je želio ostati anoniman za javnost. (zv)