Glogovnička buna
Godine 1903. šire križevačko područje – tada Kotar Križevci – zahvatili su veliki narodni protesti protiv režima zloglasnog bana Khuena Hedervary – ugarskog premijera prije Prvog svjetskog rata. Uzrok svemu bila je teška politička i ekonomska situacija u Prigorju kao i u ostatku tadašnje Hrvatske. Širi slojevi, najviše seljaci, živjeli su u socijalnoj bijedi i siromaštvu.
Poljoprivreda i industrija bili su nerazvijeni, a posljedica toga bilo je i oduzimanje seljačke zemlja i pašnjaka. Istovremeno, vladao je šverc raznom poljoprivrednom robom i prisilna mađarizacija provedena od strane kraljevskih vlasti. To je izazvalo najpoznatiji narodni bunt prigorskih seljaka koji je najprije počeo u selu Glogovnici kod Križevaca. Glogovnica je kao i susjedna sela u to doba pripadala Općini Vojakovac, odnosno, Kotaru Križevci. Narodni pokret seljaka u Glogovnici, kako to navode većina povijesnih izvora, vodio je katolički svećenik te glogovnički župnik Fran Novak. Župnik Novak, u organizaciji Glogovničke bune, prema dostupnim austrougarskim sudskim dokumentima, nije bio sam.
Pored Novaka i glogovničkih te apatovačkih seljaka, naročito su se istaknuli seljaci hrvatske i srpske nacionalnosti iz Vojakovačkog Osijeka. Upravo su oni bili organizacijski najaktivniji dio pobunjenika, a zbog toga su i bili među onim pobunjenicima koji su najteže i stradali kasnijim sudskim progonima kraljevske vlasti. Od glavnih pobunjenika iz Vojakovačkog Osijeka, među ostalima, spominju se tako stanoviti Jovo Vitanović, Đuro Vitanović, Stevo Vitanović te Milan Šajatović. Oni, kao i pojedini mještani Glogovnice, tajno su se sastajali sa glogovničkim katoličkim župnikom Novakom i planirali pobunu protiv omražene mađarske vlasti.
Pobuna je počela 29. travnja 1903., kada su mještani Glogovnice i okolnih sela odbili predati župnika Novaka oružnicima iz Križevaca koji su ga imali namjeru uhapsiti. Pored toga, predstavnika križevačke kotarske vlasti Dragana Trnskog te ostale pripadnike lokalne političke elite koji su u Glogovnicu došli smiriti pobunu, seljaci su zatvorili u prostorije glogovničkog župnog ureda.
Uz pomoću raznog oružja i alata, prisilili su ih da daju obećanje kako će ukloniti postojeću kotarsku vladajuću garnituru koja je bila promađarski orijentirana. Ubrzo nakon toga, u noći 30. travnja 1903., u Glogovnicu radi zavođenja mira dolaze dvije čete oružnika pod vodstvom križevačkog podbana Ivana Sekulića te uz upotrebu sile rastjeruju pobunjenike i oslobađaju zatvorene kotarske funkcionere. No, narodni otpor time nije spriječen, štoviše, tek je tada dobio na svojoj masovnosti i utjecaju. Već 1. svibnja 1903., veća grupa glogovnički, apatovačkih, osječkih i vojakovačkih seljaka uputila se tako u Križevce, u sjedište same kotarske vlasti. Došavši u Križevce, ušli su u kotarsku zgradu sa namjerom da pronađu kraljevskog kotarskog predstojnika Dragana Trnskog. U tom iznenadnom i odvažnom osvajanju središta lokalne prigorske vlasti naročito su se istakli Mato Bradić te u tekstu već spominjani Đuro Vitanović, Jovo Vitanović i Milan Šajatović.
Kad su pronašli predstojnika Trnskog, od njega su tražili da ponovo ispuni obećanje dato u Glogovnici te u znak narodne pobjede protiv lokalne kraljevske vlasti, iz službenih kotarskih prostorija uzeli su hrvatski barjak. Taj hrvatski barjak kasnije je uz sveopće oduševljenje i glasno klicanje seljaka – uzvikivalo se “Živjela Hrvatska” i “Živio” – od Križevaca do Glogovnicu ponosno nosio Milan Šajatović.
Kasnije je barjak kao “narodnu stečevinu” župnik Fran Novak posvetio u glogovničkoj crkvi i pohranio u župni dvor. Ubrzo nakon tih događanja, spomenuti organizatori glogovničke bune i drugi učesnici bili su uhapšeni i privedeni na sudu u Bjelovar. Od 115 optuženih seljaka, njih 53 su osuđeni zbog “zločinstva ustanka”, a 56 je oslobođeno. Župnik Franjo Novak, Milan Šajatović, Blaž Stručić, Marko Petrić, Josip Igrić, Pavao Kamenarić bili su samo neki od učesnika Glogovničke bune koji su najstrože kažnjeni. O povijesnom događaju Glogovnička buna, svjedoči danas i istoimena ulica u gradu Križevcima kao i brojna historijska građa. Osim Glogovničke bune koja se u hrvatskoj historijografiji naziva Narodni pokret, slične seljačke pobune dogodile su se nešto kasnije i u ostatku Prigorja. (zv)