ČUDO TEHNIKE I INŽENJERSTVA KRAJA 19. STOLJEĆA – Transportni Biskajski most

Meridijani su bili u španjolskoj pokrajini Baskiji te nedaleko od Bilbaa, na estuariju rijeke Nervión u Atlantski ocean, posjetili neobičan Biskajski most koji se, zbog inovativnosti, smatra jednim od najvažnijih željeznih konstrukcija nastalih tijekom industrijske revolucije. Mostom, koji je pušten u pogon 1893. godine, gotovo se bez prestanka prometuje do današnjih dana

Tekst i fotografije:

Petra Somek, prof.

urednica časopisa ”Meridijani”

Biskajski most (špa. Puente de Vizcaya), često zvan viseći (puente colgante) ili transportni most (transbordador), uz muzej Guggenheim poznatog američkog arhitekta Franka Gehryja jedan je od simbola baskijske metropole – Bilbaa. Od industrijskoga grada u krizi, Bilbao je danas pretvoren u prvoklasnu turističku destinaciju i glavni trgovački centar sjevernog dijela Španjolske, a njegovoj atraktivnosti pridonosi i slavni most kojim se – otkako je pušten u pogon 1893. godine – gotovo bez prestanka prometuje do današnjih dana.

Visoka uzdignuta konstrukcija s gondolom. Uvučen u estuarij oko 14 kilometara od obale Biskajskog zaljeva na Atlantskom oceanu, Bilbao se u 19. stoljeću razvio u važnu trgovačku luku, a bio je pogodan i za razvoj brodogradnje. Okružen Kantabrijskim gorjem te masivnim planinskim lancem Pireneja na sjeveru, prometnuo se i u sjedište rudarske industrije. Takav ubrzani razvoj morala je pratiti i bolja infrastruktura pa se sredinom 19. stoljeća dugo razmišljalo kako premostiti više od 160 metara široku rijeku Nervión, gotovo na samom ušću u more, a da brodovi, pa čak i oni najveće tonaže, mogu nesmetano ploviti. Naime, zbog razvoja industrije i rastućeg broja stanovništva novi je most trebao povezati dva naselja smještena na suprotnim stranama obala – lučki i radnički Portugalete i rezidencijalniji Las Arenas (Getxo). Kako se jedini most nalazio tek 20 kilometara uzvodno, odlučeno je da se na tom delikatnom mjestu sagradi transportni most prema inovativnom i smionom projektu tada već afirmiranog baskijskoj inženjera i arhitekta Alberta de Palacia. Palacio je bio učenik slavnog inženjera, Francuza Gustava Eiffela, školovao se u Braceloni i Parizu, a neki od objekata na kojima je radio, a koji su uključivali uporabu željezne konstrukcije i stakla, stakleni je paviljon u parku Buen Retiro (Palacio de Cristal) i željeznički kolodvor Atocha u Madridu.

Čudo tehnologije i znanosti. Gradnja mosta, koja je uključivala sav napredak i dosege tadašnjeg inženjerstva, tehnike i znanosti, započela je 10. travnja 1890. kada su nad dubokim temeljima sagrađena po dva masivna željezna tornja, sa svake strane obale, koji još i danas nadvisuju svu okolnu izgradnju. Nakon velikog truda graditelja, uz pomoć inženjera Ferdinanda Arnodina i glavnog investitora Santosa Lópeza de Letona, most je na opće oduševljenje mještana pušten u promet 28. lipnja 1893. godine. Bio je to prvi most na svijetu kojim se prometovalo uz pomoć visoko uzdignute konstrukcije od kovanog željeza, s tračnicama kojima se pokretala gondola što je visila na sapletenoj čeličnoj užadi iznad vode. Most je odmah postao prava senzacija o kojoj su izvještavali brojni tadašnji mediji, naveliko pišući o njegovim impresivnim tehničkim karakteristikama: tornjevi su visoki 61 metar, svaki je težak 100 tona, spaja ih konstrukcija duga 160 metara na 45 metara visine, osovina na žičanim oprugama nosi gondolu tešku oko 400 tona…

Prije izgradnje mosta, rijeku Nervión svakodnevno su čamcima prelazili ponajviše ribari, osobito prodavači srdela i poljoprivrednici, prevozeći voće, povrće te ostalu robu kupcima na obližnjim tržnicama. Izgradnjom mosta pojačao se promet putnika i roba, što je pridonijelo ubrzanom razvoju cijelog područja. U jedan o tornjeva odmah je ugrađeno malo dizalo kojim se moglo stići do gornje etaže, promatrati to čudo tehnike i inženjerstva te uživati u pogledu. Ambiciozni arhitekt Alberto de Palacio čak je razmišljao i o gradnji malenog restorana na vrhu lijevog tornja, ali to nije realizirano.

Parni pogon zamijenjen električnim. Prvotna gondola koja je prometovala mostom nije bila natkrivena pa su putnici bili izloženi raznim vremenskim uvjetima i vjetru, stoga je to ubrzo ispravljeno. U natkrivenom dijelu, na drvenim klupama, sjedili bi imućniji putnici s osobnom prtljagom, a središnji je dio služio za prijevoz onih siromašnijih, kao i za prijevoz robe, stoke, kočija i svega potrebnoga. Vožnja je trajala samo nekoliko minuta, baš kao i danas, kada osuvremenjena gondola razdaljinu od 160 metara svlada za minutu i pol. Gondola se prvo pokretala sa strane na kojoj je Las Arenas, i to uz pomoć vodene pare koja se dobivala iz obližnje rijeke Gobelas, a kasnije, kao i danas, pogonjena je motorima na struju koji su više puta modernizirani.

Ubrzo nakon izgradnje, kada je željezni skelet mosta osvijetljen 1902. godine, u posjet je došao i španjolski kralj Alfons XIII. Na brojnim fotografijama iz 1920-ih zabilježeno je kako se, u svom automobilu, gondolom prevezao s jedne na drugu obalu, što je pridonijelo još većoj popularnosti mosta. Kao dotad neviđeno čudo tehnike most je služio kao kulisa za razne regate, natjecanja, događanja, čak i razne akrobatske performanse. Daljnjim napretkom tehnologije ispod njega su prolazili sve veći i veći brodovi koji su Nerviónom polovili prema Bilbau i iz Bilbaa, gdje su se nalazila brojna brodogradilišta.

Četiri godine izvan funkcije. No, blagostanje nije dugo potrajalo. Godine 1936. počeo je španjolski građanski rat i most se našao u konfliktnoj zoni između vlade i raznih ljevičarskih skupina na jednoj te desničarskih nacionalističkih pobunjenika, na čelu s Franciscom Francom, na drugoj strani. U noći na 16. lipnja 1937. most je miniran i u jakoj eksploziji koja je uslijedila duga središnja gornja konstrukcija, zajedno s gondolom, potonula je u estuarij. U daljnjim krvavim sukobima anarhista i nacionalista bombardirano je i okolno područje pa je most dodatno oštećen. Nakon smirivanja stanja i dolaskom Franca na vlast 1940. bilo je potrebno što prije uspostaviti komunikaciju rijekom, ali i između naselja, pa su izgrađene posebne dizalice koje su vadile potonule dijelove mosta. Komunikacija rijekom ubrzo je uspostavljena, konstrukcija mosta je poboljšana, a gotovi metalni dijelovi dopremani su brodovima te, uz pomoću čeličnih sajli, pričvršćivani na obnovljene nosive tornjeve. Most je opremljen novim sustavom elektrifikacije i novom gondolom te je, nakon četiri godine izvan funkcije, 19. lipnja 1941. ponovno svečano pušten u pogon. Nažalost, to drugo rođenje i posvećenje mosta nije doživio i njegov projektant, arhitekt Alberto de Palacio, koji je 1939. godine preminuo, smatrajući da je njegovo remek-djelo zauvijek uništeno.

Promijenjeno nekoliko gondola. Novoobnovljeni je most 1941. godine dobio i novu gondolu, osobito atraktivnu zbog aerodinamičnog oblika, koja je mogla primiti mnogo više putnika neko ranija. Sljedećih su godina, napretkom tehnologije, gondole mijenjane, a svaka je bila modernija, lakša, uvijek nešto veća i duža. Već 1945. gondola je opet zamijenjena novom, a glavni upravljački dio ponovo je prebačen na staro mjesto, na toranj sa strane Las Arenasa. Još je jedna gondola promijenjena 1964. godine, a ta je u središnjem dijelu mogla primiti vozila u dužini 5,6 metara, dok je preostali prostor, 4,4 metra na bočnim stranama, bio rezerviran za putnike. Gondola je težila oko 13 tona, za razliku od prethodne koja je bila teška 22 tone.
Uz sitne popravke, most je svakodnevno vjerno služio građanima 1970-ih, nakon Francova režima doživio je demokraciju 80-ih, osvijetljen je 90-ih, a 1998., nakon 100 godina upravljanja mostom, promijenjen je koncesionar. Iste je godine, treći put, promijenjena gondola koja je tehnološki poboljšana te osuvremenjena novim materijalima. Iduće su godine izgrađene kućice, odnosno čekaonice s obiju obala, s elektroničkim sustavom naplate ulaznica, te suvenirnicama. U jedan i drugi toranj ugrađena su panoramska dizala, a uređena je i atraktivna šetnica na gornjoj konstrukciji mosta. Na otvorenje poboljšanog, tehnički osuvremenjenog mosta 1999. godine stigao je španjolski kralj Juan Carlos I. s kraljicom Sofijom, koji su prvi prošetali gornjom šetnicom te prešli iz Getxa u Portugalete.

Od 2006. pod zaštitom UNESCO-a. U svakodnevnoj uporabi Biskajski transportni ili viseći most doživio je i kraj 90-ih kada je poboljšana rasvjeta, a ulaskom u novo stoljeće zaredala su prestižna priznanja. Godine 2002. u Bruxellesu most je dobio nagradu „Europa Nosta“ kao djelo jedinstvene europske kulturne baštine, a 2006. je uvršten na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine, koja je pridonijela njegovoj svjetskoj slavi. Naime, u svijetu je malo preostalih, sličnih transportnih, visećih mostova nastalih u razdoblju industrijske revolucije, kojima je Biskajski most služio kao uzor u izgradnji. Ima ih još samo osam, od kojih je većina u lošem stanju, od više od 20 sagrađenih krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Neki od njih bili su, primjerice, most u Bizerti, francuskoj bazi u Tunisu (1896.), u Rouenu (1899.), u Nantesu (1903.), u Marseillleu (1905.), u britanskom Newportu (1906.), njemačkom Ostenu (1909.) i most u francuskom Brestu (1909.), od kojih je veći dio stradao tijekom bombardiranja u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Rijetki preživjelih su onaj u francuskom gradu Matrou-Rochefortu (1900.) i njemačkom Rendsbrugu (1913.) kojim prometuje i gondola i željeznica, no nijedan se ne može mjeriti s grandioznošću prvog Biskajskog transportnog mosta Alberta de Palacia. Preko oceana, u Americi, početkom prošlog stoljeća sagrađen je sličan transportni most u Duluthu u Minnesoti (1905.), u argentinskom Buenos Airesu tri (1913. – 1915.), od kojih je jedan još u funkciji, te posljednji u Rio de Janeiru (1915.), koji je demoliran 1935. godine.
Brojni stari i novosagrađeni mostovi na rijeci Nervión (od kojih se još ističe pješački most Zubizuri arhitekta Santiaga Calatrave) te uređena obala s promenadama i modernom arhitekturom uvelike utječu na atraktivnost Bilbaa i njegovog šireg metropolitanskog područja, no Biskajski most ipak odskače od svih drugih. Osim funkcionalne – svakodnevnog prometovanja, ima veliku estetsku te osobito povijesnu vrijednost koju Baski znaju cijeniti i njegovati. Čuvajući njegovu tradiciju i posebnost primjereno su ga restaurirali te osuvremenili panoramskim dizalima i šetnicom, da bi se mogao koristiti i u turističke svrhe. Tako njegova prvotna slava, prevalivši duge 123 godine, do danas nije izblijedjela.

Info Puente Bizkaia

El Transbordador de Vizcaya, Patrimonio Mundial C/Barria 3, 48 930 Bajo, Las Arenas (Getxo) – Bizkaia
Država: Španjolska, grad Bilbao
Premošćuje: rijeku Nervión
Materijal: željezo
Dužina: 160 metara
Visina: 45 metara
Arhitekt: Alberto de Palacio
Inženjer: Ferdinand Arnodin
Godina izgradnje: 1893.
Godina uvrštenja na UNESCO-ovu listu: 2006.
Visina četiriju tornjeva: 61 m
Cijena ulaznice za gornju platformu: 5,6 eura
Gondola prometuje svakih 8 minuta tijekom dana i svaki sat tijekom noći, a može prevesti do 6 automobila
Trajanje voženje: 90 sekundi
Mostom godišnje prođe oko 4 milijuna putnika i oko 500 000 vozila