Susret s Pjerom

Neumorni Pjer stalno stvara

Križevački pjesnik, književnik, kantautor, dramski pisac i redatelj, scenograf, radijski voditelj, novinar….Josip Petrlić
Pjer bio je gost 20. svibnja u Gradskoj knjižnici Kaštela na “Književno-glazbenoj večeri s Pjerom”. Susret je glazbom
upotpunio gost Boris Krivec. Uz to, Gradska knjižnica Kaštela u sklopu Kaštelanskog kreativnog proljeća upriličila je i
“Kaštelanski književni tjedan s Josipom Petrlićem Pjerom” te je održano osam književnih susreta za djecu u
osnovnim školama i dječjim vrtićima u Kaštel Lukšiću, Kaštel Sućurcu, Kaštel Gomilici, Kaštel Starom i Kaštel
Kambelovcu.

Doživio je Pjer pritom samo riječi hvale.
Ravnateljica Gradske knjižnice Kaštela Renata Dobrić kazala nam je nakon književne večeri:
“Možete se ponositi sa tako svestranim umjetnikom koji u sebi nosi mnoge talente, ali je najvažnija ta njegova
neposrednost i toplina, taj način predstavljanja svega što radi. On i njegov prijatelj iz Splita, Boris Krivec – hrvatski
Leonard Cohen oduševili su publiku”.
Bio je to povod za naš razgovor s Pjerom o njegovom radu.
“Bilo je to veliko priznanje da jedan autor dobije čitav jedan književni tjedan i drago mi je da su posjetitelji, i odrasli i
djeca, bili oduševljeni.


Nastalo je već dosta knjiga, i za djecu i odrasle pa da podsjetimo na njih?
“U sedam godina uspio sam objaviti sedam naslova što mi književnici kažu da je previše. Ja smatram da je premalo,
aktivnije pišem nekih osam godina. Ako ide pisanje, zašto se ne bi čovjek izražavao. Imam sreće pa pišem sve
formate: od poezije, proze, satire, novele, romane za djecu, romane za odrasle , poeziju za djecu i odrasle. To mi
nije zahtjevno. Problem bi bio da pišem samo romane. Raditi stalno na jednom romanu bilo bi dosadno, međutim ja
istovremeno znam pisati poeziju za djecu, roman za odrasle, neki tekst za portal i tako dalje. To je onda vrlo
dinamično. Da sam objavio sedam knjiga poezije to bi bilo strašno, bez obzira što imam preko 900 pjesama
napisanih. Nije svrha imati knjige samo zbog broja knjiga, nego da svaka bude neki napredak. Puno ljudi treba
sudjelovati u tome. Knjiga nije samo autorova, već naprotiv, autor je jedan od sudionika te knjige. Najbolje je kad je
cijeli tim zajednički, dobar, a ja zapravo mijenjam tim, jer ovisi o vrsti teksta. Time se dobije i jedna raznovrsnost”.
Pjer podsjeća i na dosadašnje knjige za djecu i odrasle.
” Prva je bila knjiga poezije “Odškrinuti snovi” 2013. godine, druga “I ja sam tu”, pa sam se dotaknuo prve knjige za
djecu “Radionica povijesnih priča” , radnja se odvija u Križevcima između Gornjeg i Donjeg grada kod suhozida gdje
je jedan otvor i zanimalo nas je kuda taj otvor vodi i što on znači. To treba pročitati, surađivala su tri povjesničara i
svaki povijesni detalj je provjeren. Objavio sam i jednu knjigu na koju sam jako ponosan. Zove se “47 zrna” i
promociju sam imao u najelitnijem dijelu Hrvatske, u caffe galeriji “Lav” iznad Kamenitih vrata. To su pjesničke
minijature, ne haiku nego još manje , od 5 do 12 riječi. Dakle, sažeta cijela misao u tako malo riječi” – kazao nam je
Pjer i rekao jednu minijaturu:


“Što je pjesnik?
Samo otvorena duša diše i miriše stih”.
Ponosan sam da je ta knjižica džepnog formata opjevana na francuski, ima dvije jednakopravne naslovnice. Htio sam
pokazati da nije veličina i debljina knjige znak da vrijedi. Imam poziv za predstavljanje knjige na jesen u
Francuskoj. Nakon toga sam objavio knjigu za djecu “Bilogorske zgode” jer tražio sam način kako da izađem sa
književnim radom van županije. Napravio sam knjigu o prijateljstvu naša tri grada u županiji. Ja sam autor iz
Križevaca, Darko Pernjak iz Koprivnici i ilustratorica Andreja Živko iz Đurđevca. To je priča o Vilimu, to je ždrijebe i
svi je uspoređuju s Bambijem, no ne završava tužno. Tu je i knjiga “Detektiv Pero” koju je otkupilo i ministarstvo što
dokazuje kvalitetu. Na to sam vrlo ponosan, no najponosniji i najzadovoljniji sam što mogu raditi s djecom i to od 3
do 10 godina”.
Josip Petrlić Pjer dobitnik je ovogodišnjeg priznanja Grada Križevaca. Na to je ponosan, kaže:
“Svi kažu da je kod kuće najteže. Ne da ljudi ne znaju, znaju sve o tebi. Jako sam sretan što sam dobio priznanje. U
mojim godinama mislio sam da me ne može više ništa toliko razveseliti. Dva puta sam bio nominiran, dva puta
prošao i bio skinut što me vrlo povrijedilo. Ove godine dali su si truda, kandidirali me i sretan sam što je to prošlo
bez i jednog pitanja “zašto” i u odboru i Gradskom vijeću koje je to odobrilo. Baviti se književnošću, biti svoj, ne
pripadati ni jednoj stranci, ne biti u sustavu, a dobiti priznanje je iznimno teško. Ne samo da je ovo priznanje moje,
nego je to priznanje naše kulture, svih ljudi koji se bave kulturom u ovom gradu – knjižnice, Pučkog otvorenog
učilišta, “Lipe” i svih mladih ljudi koji se bave kulturom. Rijetko je da se u nekom gradu dobije priznanje za kulturu,
tu nema dohotka, ekonomske računice. Drugi kažu, lud si, radiš badava, to govore. Ali, imaš poriv dati ljudima ono
što možeš. Ne mora to biti vrhunska kultura. Što znači vrhunska kultura? Ako se čovjeku svidi, to je to.”
I to priznanje je Pjeru poticaj za daljnje projekte.


“Imam sada pet projekata, jedna je knjiga za odrasle. To mi je za gušt, jedna knjižica. Ja volim drugačije, kazalište i
književnost , dao sam si zadatak da napišem književnu formu u kojoj nema likova, u kojoj nema radnje, u kojoj ne
pišem o ljubavi, o vjeri, u kojoj se čitatelj ne smije sa mnom složiti, mora sa mnom razgovarati jer ako se slaže,
onda je to monolog. Ako se ne slaže sa mnom, imamo komunikaciju i želim da taj tekst bude prijemčljiv svima

neovisno o obrazovanju i statusu. To je meni bio izazov, napisano je, poslano na čitanje urednicima.
Četiri projekta su za djecu, napisane su priče o princezi Hedoni, dječak je autističan s obzirom da radim književne
susrete s djecom s posebnim potrebama i izuzetno je to lijepo i izazovno. Zadovoljstvo je nemjerljivo i imao sam
potrebu napisati pričicu sa stvarnim lokacijama u Choco baru. To je priča o čokoladi, princezama i kandidirat ćemo
preko Udruge osoba s invaliditetom Križevci prema europskim fondovima i ministarstvima. Imam i jednu priču za
vrtićki dio “Vlakić i Ana putuju”, zatim priče o Štatutku”…
Ima Pjer puno ideja, puno još neispričanih priča. Ovo su najave samo za neke, a on će nastaviti marljivo raditi te dio
toga prenijeti i na druge, svoje slušatelje, čitatelje, posjetitelje, velike i male, u Križevcima, ali i po cijeloj Hrvatskoj.
Puno uspjeha! (J.I.)