Jeste li već vidjeli ovaj naslov?
Pričate s nekom osobom, šetate gradom u kojem ste prvi put ili jednostavno prelistavate neku društvenu mrežu i odjednom vas preplavi taj osjećaj. “Ovo se već dogodilo.” Svjesni ste da ne možete znati kako izgledaju ulice nepoznatog grada (osim ako niste šetali google earthom), ali i dalje imate dojam kao da ste to već vidjeli negdje ili možda sanjali.
Jednostavan naziv ove pojave déjà vu znači “već viđeno”. Postoji nekoliko inačica fenomea: déjà vécu = već proživljeno, déjà senti = već mišljeno i déjà visité = već posjećeno. Déjà vu skoro nikada ne pogađa djecu mlađu od 8 godina, a najčešće mete su tinejdžeri i mladi ljudi. Imalo bi smisla reći da je ova pojava povezana sa stadijima razvoja mozga, no déjà vu je osjećaj koji ne možemo detektirati pomoću skeniranja mozga. Ovo “ponavljane prošlosti” može biti rezultat neuroloških i psihičkih bolesti, iscrpljenosti ili uzimanja halucinogenih sredstava, ali najčešće se događa spontano.
Upravo zbog toga što nemamo direktne pokazatelje, znanstvenicima je vrlo teško istraživati tu pojavu. Zbog manjka znanstvenih dokaza, mnogi pripisuju déjà vu nadnaravnim silama i spiritualnim fenomenima koji nam žele poslati neku poruku. Također, vrlo zastupljena teorija je da živimo u multisvemiru s beskonačno mnogo svemira te da je déjà vu samo “greška” u cijeloj priči.
Modernije teorije nalažu da je temporalni režanj odgovoran za mentalno putovanje u prošlost. U temporalnom režnju nalaze se područja za vizualna sjećanja. Prisjećamo se našom voljom tako da vadimo podatke koji su pohranjeni u dugotrajnoj memoriji. Ako vidimo nekog prijatelja na ulici, naš mozak prvo shvati da nam je ta osoba poznata a onda vadi informacije iz dugotrajnog sjećanja. Ako jedan od ta dva procesa izgubi svoj put u milijunima neuronskih staza, mi doživljavamo déjà vu. Ukratko rečeno, fenomen lažnog sjećanja se događa kada se nađemo u situaciji koju naša podsvjest percipira kao poznatu bez da dojavi našoj svjesti. (E.B.)
