Na more izvan sezone – današnje putovanje u Zadar

Eto, krenem ja danas tako na more. Obično ljudi na more putuju ljeti, ja zimi. Volim putovati, zapravo, volio sam putovati i voziti nekada, sada sve manje volim voziti, jer svakakvih čuda i “čudesa” ima na cestama.

Pripremim se tako na dugu vožnju, voda, bomboni, muzika, uvjeren da će vrijeme biti lijepo. Barem su jučer tako rekli na TV. Kad ono, sva godišnja doba proživim u tri sata. Sjetim se prijatelja koji je rekao – više ne gledam vremensku prognozu, bolje mi je pročitati horoskop ili baciti grah, točnije je.

Ali, što je, tu je. Kod Zagreba lagana kišica i opet mi u glavu dođu riječi moga sina, koji mi je tisuću puta već rekao – tata čim ti pereš auto padat će kiša, bio bi dobar za indijanskog vrača kad treba kišu dozivati.

Ubrzo ga se sjetim opet, jednom kad smo se vraćali iz Splita, pri kraju puta mi reče – ne znam jesi li primjetio, ali do Zagreba nas nitko nije prestigao!

Sada se vozim oko 110 ili 115 i nitko me ne prestiže, ovaj put to nije zbog brzine, to je samo zato što gotovo da i nema prometa, tako sve do Zadra, na moju veliku radost.

Vozim polako i uživam, prvo slušam svoj radio Križevci, pa zatim oko Zagreba, gle, neki Extra radio. Slušam, slušam i sjetim se, pa to je onaj što pušta samo cajke, a moji dragi slušatelji se bune na našu muziku. Prelazim na muziku s CD. Puštam bajane iz Indije i osjećam se sve čudnije. Asociraju me na vremena kad je tamo bilo +48, sada ih slušam na +8, divota, samo 40 stupnjeva Celzija razlike.

Tako lagano dolazim i do Bosiljeva, odvajam se prema Splitu. Lika, +7, odjednom na “mojoj” frekvenciji 96,6 MHz čujem radio Ogulin, i sjetim se da oni emitiraju na istoj frekvenciji kao i RKŽ, ide pjesma Nemoj piti H2O od Tutti Frutti Banda, joj kako dugo nisam čuo tu pjesmu, i to baš kad sam popio nekoliko gutljaja vode.

Zatim slijedi tunel Mala Kapela, odahnem, u njemu ne pada kiša. Izlazim iz njega, opet kiša, ali nema više ni signala za radio.

I što drugo, sam pjevam, sva sreća što me nitko ne čuje. Autić ide polako, ali primjećujem kako se sve više spuštam prema jugu, njemu je sve lakše. I odjednom kao grom iz vedra neba, zbrojim, pa on i ja imamo zajedno 72 godine!!! Šok i nevjerica. Baš negdje oko Perušića prema Gospiću. Kiša pada, a meni je u glavi brojka od 72 godine.

Kažu ljudi da su magarac i čovjek pametniji nego čovjek sam. Razmišljam zašto smo onda auto i ja toliko stari zajedno, sigurno ima neka poenta, užas jedan!

Brzo se oporavim čim vidim Nikolu Teslu na jednom putokazu. Mislim si kako ga razumijem što je zbrisao iz ovih krajeva, pa tko bi tu živio po ovakvom vremenu.

I onda po starom dobrom običaju planiram pauzu kod Macole. I to ne zbog medvjeda, već zbog bombona. U srpnju sam tu kupio bombone koji se zovu Helf, neki se sigurno sjećaju tih biljnih bombončića od prije 30-40 godina.

Stanem, kiša pada, ali nema veze, pa neću valjda za par koraka močiti crveni kišobran RKŽ. Ulazim, tražim bombone, pitam, kažu, nema više. Šok i nevjerica, ravna onom od ljeta kad sam na istom mjestu pored prepariranog medvjeda ugledao ministra Medveda i ništa mi nije bilo jasno.

Nakon pet minuta nastavljam dalje, Zadar je udaljen samo 66 km, a ja tražim tračak sunca među ovim oblacima. Sva sreća da nema vjetra ni bure.

Stižem do tunela Sveti Rok i sjetim se jednog prijatelja koji mi je uporno pokušavao objasniti ove klimatske promjene koje se događaju zadnjih godina, svojom teorijom, da je to od kada su probušili taj tunel pa sve bure i vjetrovi sada piče kroz njega prema kopnu. To mi zvuči kao kad bi od akupunkturne iglice krenulo krvarenje.

Spuštam se do Zadra, već je +18 i osjećam se sve bolje. Uključujem ” Đurđu” da me naviga do Hotela i gle čuda, našla je iz prve. Stigao sam za 3 sata i 15 minuta, lagane vožnje.

U Hotelu ima mjesta, za razliku od ljeta, ima četiri zvjezdice i djeluje mi ugodno. Autić ostavljam da se odmori i skupi snagu za povratak, ipak je star. Došao sam na more 6 dana, i to van sezone, uživancija, ali radna! (tik)