[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] KINA Osmi dio: Trg bez boja, mirisa i okusa
Uslijedio je odlazak na željeznički kolodvor na noćnu vožnju kako bismo ujutro stigli u Peking. „Vožnja u spavaćim kolima prvog razreda. Svaka kabina sadrži četiri ležaja“, stajalo je u brošuri i u nama potaklo određena očekivanja. Zadovoljno sam zamišljala prostrane krevete i barem vlastiti wc, ako ne i tuš. Međutim, brzo sam bivala vraćena u realnost. Skučeni sobičak, ležajevi vojnički na kat, wc jedan za cijeli vagon, tuša nigdje. „Kakve su tek sobe drugog razreda?“ pitala sam se. Stigli smo prvi i pitali se tko će popuniti četvrto mjesto. Nedugo nakon toga došla je vidno usplahirena Kineskinja u pratnji muža. „Dobro je, moglo je i puno gore“, mislili smo, „preživjet ćemo jednu noć s potpunom strankinjom. Kako se tek ona osjeća?“ Mogu samo misliti što joj se vrtjelo po glavi kad je vidjela suznu mene oboružanu cijelom rolom toalet papira za brisanje nosa. Noć smo lako prebrodili, možda se i najbolje naspavali otkako smo u Kini, a kad je svanuo dan, već smo bili u Pekingu, glavnom gradu Narodne Republike Kine.
Nismo se ni snašli, a već smo bili u Nebeskom hramu, kompleksu taoističkih građevina koje su izgradili carevi kineskih dinastija Ming i Qing. Na tom su mjestu carevi štovali boga neba i prinosili žrtve. Svidjelo mi se njegovo prostranstvo i zanimljive građevine. Bilo je zanimljivo vidjeti domaće kako velikim kistom umočenim u vodu na podu ispisuju znakove kineskog pisma. Rade to kako bi vježbali, kažu. Kinesko pismo broji oko 50 tisuća znakova, a za normalno komuniciranje dovoljno je poznavati njih oko četiri tisuće. Nebeski hram nije nam više bio toliko nebeski kad je došlo vrijeme ručka. Zasićeni za nas ne predobrom kineskom hranom, svi smo pohrlili u obližnji McDonald’s. Svi osim mog tate. On je odlučio biti dosljedan i do kraja jesti po kineski. Naručivanje u McDonald’s-u bilo je urnebesno jer naravno da nitko nije govorio engleski. Tako je prodavač, umjesto menija broj 10, shvatio da želimo 10 komada nečega i počeo to iznositi pred nas. Tek smo komuniciranjem rukama i nogama dobile ono što smo željele, dva hamburgera s pomfritom. Nakon toliko dana kineske kuhinje, jesti hamburger bilo je božanstveno. Mislim da je to najslađi hamburger koji sam u životu probala, a vjerojatno i svima ostalima. Tati se njegovo jelo nije previše svidjelo, no trudio se to sakriti, vjerojatno žaleći što nije pošao s nama ostalima.
Punih trbuha (kako tko) potom smo nakon strogog pregleda stvari i prolaska kroz detektor metala došli na Tiananmen, najveći trg na svijetu koji zauzima oko 40 hektara površine. Osim grandiozne veličine kojoj se ne nazire kraj, trg je poznat po događajima iz 1989. godine, kada su studenti pekinških fakulteta od vlade zahtijevali dalekosežne političke reforme u smjeru demokratizacije tadašnjeg kineskog društva. Vlada na čelu s komunističkom partijom Kine rastjerala je demonstrante koristeći vatreno oružje i kopnena vozila, čak i tenkove, pri čemu je došlo do najvećeg krvoprolića u povijesti Pekinga u 20. stoljeću. U zapadnom se svijetu ti događaji slave kao borba za demokratizaciju, a u Kini predstavljaju tabu temu i predmet su stroge cenzure u medijima. Pratiteljica nas je okupila blizu sebi i govorila potpuno tiho, gotovo šapćući jer, kaže, trgom i danas šeću vojna lica u civilu i čuju li bilo što usmjereno protiv vlade, može doći do velikih problema. Atmosfera na Tiananmenu bila je pomalo čudna, nekako obavijena velom tajni, meni jezovita i zastrašujuća, uz puno i vidno uniformiranih policijskih i vojnih lica. Doprinoseći jezivosti, nasred trga postavljena je grobnica Mao Ce-tunga, prvog kineskog predsjednika i revolucionarnog vođe, za čije su vladavine ubijeni deseci milijuna ljudi. Njegovo navodno balzamirano tijelo diže se svaki dan kako bi ga ljudi nakon plaćanja ulaza vidjeli. Ipak, i Kinezi i turisti plaćaju ulaznice i odlaze tamo kako bi ga barem na čas ugledali. Za razliku od živopisnih, glasnih i miomirisnih trgova koje smo viđali po svijetu, Tiananmen nije ništa od toga. Osim grobnice na njemu se ne nalazi gotovo ništa, ma kakvi kafići, ma kakvi restorani sa živom glazbom, ma kakav ples, ma kakve boje… Na trgu se stoga nismo zadržavali dugo, već smo se s njega, jer drugog ulaza nema, zaputili prema Zabranjenom gradu, nekadašnjoj carskoj rezidenciji dinastija Ming i Qing, a danas abnormalno velikom muzeju na otvorenom i zatvorenom, koji se sastoji od više od devet tisuća soba, okruženih visokim purpurnim zidinama.
Za razliku od živopisnih, glasnih i miomirisnih trgova koje smo viđali po svijetu, Tiananmen nije ništa od toga // Foto: Lea Bijač
Putopis by Lea Bijač