[PUTOPISNA CRTICA BY LEA BIJAČ] SLOVENIJA 1/2
Nas, ni više ni manje nego 16, najužih, Badnjak provedosmo u našem domu na Lenišću, s pjesmom, veseljem i mirisom kuhanog bakalara u kosi, a dan poslije nas dvoje kod Lukine obitelji u Zagrebu, s pjesmom, veseljem i mirisom pečene purice u kosi. Luka i njegova mama su i zaplesali. On je već nakon četiri odrađena termina u plesnoj školi od pomalo neugodnog postao vrlo ugodan plesni partner. Dapače, pravi vođa.
Ni ne sluteći da će mi biti prijeko potrebne za ponovnu Ljubljanu, za poklon bon dobiven od Djeda Božićnjaka kupila sam visoke čizme. Vrlo visoke čizme, visoke gotovo kao one ribičke Pape Masaija koje mu sežu gotovo do kukova, a koje kao pasionirani fotograf koristi za potrebe fotografiranja u vodenim uvjetima. Sive, na osrednju štiklu, barem meni predivne. Iako su ih i Luka i mama proglasili nefunkcionalnima, čim sam ih vidjela, poželjela sam ih zvati svojima. Tome tako iz treće sreće i bi. Nakon mješavine likera od jagode i bijele čokolade, bez njihova znanja, testirala sam ih podužom šetnjom Koprivnicom. Prošle su; štoviše, zaslužile vrlo dobar (4).
Bio je ponedjeljak kad smo zajednički dogovorili ponovni posjet Sloveniji, a srijeda ujutro, nakon što sam zgotovila ionako zbrljani seminarski rad, vrijeme kad smo krenuli na put.
Kad sam napisala da ćemo sljedeći put po dolasku u Sloveniju odmah pribaviti vinjetu, nisam baš slutila da će se potreba za time pojaviti već 39. dan od napuštanja dotične i plaćanja kazne.
Iako sam odlučno tvrdila kako uopće nisam umorna, nije mi trebalo dugo da usnem u Lukinu krilu, pritom mu s obje ruke grlim nogu, a, po buđenju, ostavljam i mali slinavi suvenir na hlačama.
Čekasmo na granici oko pola sata, a, nakon njezina prelaska, po predočavanju osobnih iskaznica i COVID potvrda, svi smo četvoro glasno reagirali na desno, inače prilično diskretan i nedovoljno velik znak za plaćanje cestarine. Tako se popularna vinjeta, bez greške, našla i na našem Peugeoteu, gdje nam je služila idućih pet dana.
Tata kao ljubitelj prirodnih ljepota sam se zasigurno ne bi odlučio za ponovni posjet Ljubljani, no, sa sobom je vukao i tri koferčića, manja ili veća, od kojih dva vole kombinaciju gradova i prirode, a jedan je svijetu morao pokazati i svoje nove visoke sive čizme. Računica je bila jednostavna i skoro jednoglasna. 3:1.
Kako čizme ipak nisu dobile ocjenu odličan, sa sobom sam u vrećici za svaki slučaj nosila i male, ravne „kožne” buce. „Ako zatrebaju”, mislila sam ponosna na sebe, gledajući doslovce par koraka unaprijed.
Bili smo zadovoljni cijenom parkinga od 0,80€ po satu u centru Ljubljane i odmah kupili kartu za nekoliko sati. Došetasmo prvo do Zmajskog mosta, a toga puta nisam propustila priliku da se na njemu i fotografiram. „Eto vam sada, bila sam u Ljubljani, uistinu”, mislila sam aludirajući na onaj portal.
„Kavica-aaa!” šalili smo se Luka i ja gledajući jedno u drugo i pritom imajući isto na umovima. Tako se utaborismo u jednom od kafića/studentskih restorana, a u kojem uistinu kao gosti i jesu dominirali studenti, mnogi od njih pijući pivo i kartajući. Mama se požalila da je studentski jelovnik bolji od onog „normalnog” i za nas predviđenog, no satisfakciju svoje vrste ipak je pronašla u prženom brancinu. Luka je ručao hamburger, a tata i ja wok, svaki svoje vrste. Mamin tanjur nakon završetka jela izgledao je gotovo identično kao i pri počinjanju. „Premalo ribe, previše pommesa fritesa, povrća, a tu je i salata”, žugala je.
Konobari u Ljubljani od našeg su se posljednjeg posjeta tamo pomalo opustili i više baš i nisu zahtijevali COVID potvrde, iako su one još uvijek bile obavezne.
Boravismo u divnoj nam i ljubljenoj Ljubljani do kasnijeg popodneva ili paljenja božićnih instalacija, kad smo se vratili do početne točke i krenuli put završne točke te večeri, ponovno do Bleda. Iako smo prvotno planirali odsjesti u Kranjskoj Gori, tamo i tada, upravo pred Novu godinu, nije više bilo mjesta. Odlučismo se stoga za apartman u Bledu i u njega stigosmo nešto malo kasnije od 18 sati.
Fotografija sa Zmajskog mosta kao dokaz da smo bili u Ljubljani // Foto: Privatna arhiva
Drugi, različit most, na kojem zaljubljeni zauvijek „zaključavaju“ svoju ljubav // Foto: Privatna arhiva
Apartman me, a zapravo kućerak na tri etaže, oduševio, što veličinom, što prostranošću, što pomno biranim detaljima koji su ga upotpunjavali. „Onaj je prošli bio intimniji, no nekako smo više skloni ovakvome nečemu”, zaključili smo zajednički, i smjestili se, mama i tata na prvom katu, a Luka i ja u „podrumu”. Riječ podrum u ovom kontekstu nema negativan predznak; naš je podrumčić imao spavaću sobu, kuhinju i kupaonicu. Svi smo se zajedno nalazili u prizemlju i gledali Potjeru.
Spavala sam nešto lošije, budila se svaka dva do tri sata i u svakom od tih navrata odlazila na balkon zadovoljiti zov nikotina. Bilo je za to doba godine i doba noći iznenađujuće toplo; na meni su bili tek debela zimska jakna i ispod nje kućni ogrtač nalik na kimono koji sam svojevremeno, vjerujući u ikonu stila duboko u sebi, nosila i po gradu.
Otočić u sredini Bleda sutradan smo pozdravili tek u prolazu, kad smo pijuckajući, nas troje bijele kave, a Luka onu s toplim mlijekom, s jedne od vanjskih terasa imali pogled na nj. To sjedenje pamtim najviše po ekstremno usporenoj, no miloj konobarici.
Pozdrav Bledu samo u prolazu // Foto: Privatna arhiva
Malo nas je isfrustrirala i činjenica što se većina kafića otvarala tek u 9 sati, no, ionako blejsku kremnu rezinu već isprobasmo te nam tada baš i nije bilo do nje. Osim možda mami. Njoj je slatko uvijek opcija.
Nimalo nas nije zabrinjavalo nadolazeće, planirano i oko pola sata vožnje udaljeno – slap Peričnik; sve do trenutka kad uplovismo do lokacije, a na sredini se ceste pojavio znak zabrane daljnjeg prometovanja. I uistinu, parking bijaše prepun automobila, toliko da za nas i našeg nije bilo mjesta. „Ne, ne!” vikala je dodatno snažno mašući prstom mlađa žena kad smo se pokušali smjestiti ispred, očito, njezina apartmana. „Ja za 15 minuta odlazim i mičem se, samo da spakiram stvari. Prepuštam vam svoje mjesto”, stvar je ipak spasio mladi tata Zagrepčanin i pripomenuo nam da od te točke do Peričnika ima zasigurno sat vremena hoda.
Bez obzira na rečeno, Papa Masai sa sobom je odlučio ponijeti i 15-ak kilograma tešku fotografsku opremu, kao i dron, kao i, za eventualne potrebe gaženja po rijeci, gumene ribičke čizme. U njihovom smo se nošenju izmjenjivali Luka i ja, a pogotovo zbog nepraktičnih drški bijele vrećice koje su nam se neprekidno urezivale u dlanove.
Uživali smo, barem isprva, oduševljeni očišćenom snježnom stazom, rječicom nam s desne strane, drvećem i planinama što su se u pozadini ljeskale na suncu, na umu neprestano ipak imajući Peričnik u svom svojem visočanstvu, dotada viđen ipak samo na fotografijama. „Ako Bog da, i mi ćemo napraviti svoje“, mislila sam, s vremenom pomalo gubeći nadu, jer, i nakon predviđenih 60-ak minuta, nije se još bio ni nazirao. „Još pet minuta“, odgovorio nam je već utučenima dobro opremljeni povratnik s Peričnika, no, nismo ni slutili da će nas tek utući ono što je slijedilo.
Još uvijek ushićeni putujemo prema slapu Peričnik // Foto: Privatna arhiva
Snježna slovenska idila // Foto: Privatna arhiva