Katolički kalendar svake godine određuje slavljenje Uskrsa druge nedjelje, uglavnom u ožujku ili travnju. O čemu ovisi kada će se Uskrs slaviti?
Prema vjerodostojnim zapisima Uskrs i Pedesetnica (Duhovi) su sigurno slavljeni već negdje oko 130. godine. Štoviše, u to vrijeme, a i kasnije, bilo je kršćana koji su vjerovali da će se Kristov ponovni dolazak zbiti u dane između Uskrsa i Pedesetnice. Pod nazivom Pasha tada su se najčešće podrazumijevala dva blagdana: Krsna Pasha (kasnije Veliki Petak) i Uskrsna Pasha (odnosno Uskrs). Krsna Pasha je padala kad i židovska Pasha (14. nisana), a druga tri dana kasnije (bez obzira koji je to dan u tjednu bio).
Po pravilima judaizma, odnosno židovskog kalendara 14. nisana je padao na dan punog mjeseca (uštapa) poslije proljetne ravnodnevice (po sadašnjem računanju vremena oko 22. ožujka). S ovakvim shvaćanjem u kršćanstvo su ušli brojni židovski obredi i običaji, ali su kasnije otpadali kao nebitni. Evanđelje je prelazilo u područja gdje su ljudi njegovali druge običaje i imali druge navike. Ono se prilagođavalo svemu što nije ugrožavalo pravu vjeru. Iz vremena oko 180. godine imamo zapisanu prvu uskrsnu propovijed (Meliton iz Sarda). Ovdje se Uskrs ocrtava kao poseban blagdan, odvojen od dana Kristove smrti (razumije se, samo u smislu kalendara i bogoslužnih pjesama). U to vrijeme se uvodi i brzo učvršćuje običaj krštavanja na Uskrs.
Kandidati za krštenje su tijekom preduskršnjeg vremena (40 dana) slušali pouke i kršćanske istine. Poslije posta, molitava i poučavanja, krštavani su u noći uoči Uskrsa, odnosno u rano jutro na Uskrs… Određivanje datuma Uskrsa bio je uzrok raspravama i sinodalnim zasjedanjima između 190. i 194. godine. U Maloj Aziji pod rimskom upravom krajem 2. stoljeća Uskrs se slavio 16. nisana (treći dan po židovskoj pashi) a nije se gledalo na dan u tjednu. Na zapadu (u Rimu) se pazilo da Uskrs obavezno padne poslije 14. nisana u nedjelju, jer je ona već bila “mali Uskrs”. Tijekom 3. stoljeća stoljeća zapadni način određivanja Uskrsa je sticao sve više pristalica, ali su mu se istočnjaci žilavo opirali tvrdeći da je njihova tradicija bliža apostolima.
Na prvom Općem saboru (ekumenskom koncilu) održanom 325. godine u Niceji, ujednačen je datum proslavljanja najvećeg kršćanskog blagdana: prve nedjelje poslije punog mjeseca poslije proljetne ravnodnevice. Aleksandrijski biskup je na saboru dobio zadatak da svake godine na vrijeme obavijesti rimsku Crkvu, a ona ostale o datumu Uskrsa za tu godinu. U ono vrijeme Aleksandrija je bila svjetski centar astronomije i matematike. Ovu odluku je bilo teško sprovesti u život. Rimski biskup nije se htio pokoravati istočnjacima niti u pogledu matematičkog izračuna, nego se oslanjao na znatno slabija znanja i nepouzdanije matematičare. Razliku između rimskog i općekršćanskog proslavljanja Uskrsa otklonio je tek 526. godine rimski redovnik Dionizije Mali – onaj isti koji je određivao početke kršćanskog računanja godina. Ipak, i poslije nicejskog sabora bilo je onih koji su se držali 14. odnosno 16. nisana. Znamo da se jedan sinodalni sastanak u Antiohiji (341) izjasnio za isključenje iz crkve onih koji se pridržavaju datuma židovske pashe.
Izvor: vecernji.hr, foto: pixabay.com