[PUTOPISNA CRTICA BY LEA BIJAČ] SLOVENIJA 3/3
Inspiraciju i općenitu motivaciju za pisanje dobivam obično sa svršetkom prethodnog poglavlja. Tome je tako i sada, kad je sunce, bez obzira na nedavno pomicanje sata, već odavno zašlo. Svjetlinu relativno malom gradu koji osjećam domom tako daju ulične svjetiljke i kuće osoba uglavnom mi (ipak) neznanih.
Znate li kako ljudi, kad ne znaju o čemu bi, a što obično slijedi nakon: „Kako si?“ i: „Što ima?“ pričaju o vremenskim uvjetima? Iako ja sasvim sigurno znam o čemu bih, ipak ću pripomenuti kako Koprivnicom trenutno lijeva kiša i pere nam crnu strijelu i prozorske kosine posljednjeg kata, do kojeg se i najhrabriji uspinju s barem jednom suzom znoja isplakanom na čelu. Umotan u tanku bijelu deku Luka siesta, a ja ga ne želim otimati snu. Ono što mogu je nadati se da neće imati problema s kasnijim, konačnim usnivanjem ove mokre i pustinjski olujne prašnjave noći.
Prisjetimo se načas; još smo uvijek, barem duhom, u dnevnoj Sloveniji, a u prethodne sam vas dvije putopisne crtice pobliže upoznala s Ljubljanom, Bledom, Peričnikom, Mojstranom, Zelencima i Vršičem. Da, Vršičem. Koliko god prkosi hrvatskom pravopisu, ipak s tvrdim č. Toliko već dobro baratate pojmovima da više nema potrebe za kazivanjem što je država, što grad, a što selo. Kad ste zadnji put zaigrali tu igru, i kad, barem načas, probudili potencijalno zaboravljeno dijete u sebi? Čovječe, ne ljuti se.
Vrtim album na mobitelu, scrollam, gore-dolje, lijevo-desno. Iako su od putovanja u Sloveniju prošla tek (ili već?) tri mjeseca, jedva nalazim željene slike. Od njih trenutnih 19 327 u albumu, treba izabrati one prave. Ali prvo, ipak ih – pronaći. Udišem, izdišem. „Smiri se, Lea“, govorim si. Tu su. Još su uvijek tu.
Svi smo, zasigurno, ne sumnjam, čuli za rijeku Soču. Ali, gdje smo je točno smještali? Ja prva, priznajem – pogrešno; kad evo nje tamo, gorda, tirkizna i modra, teče tada zimom obojanom Slovenijom. Kao da još uvijek mogu osjetiti njezin miris, bipolarni miris blagosti i divljine, koji me na trenutke podsjećao na rijeku Maru u Keniji. No, vremenski i temperaturni uvjeti nisu se mogli mjeriti tu i tamo; u Sloveniji jedva da su me četiri sloja odjeće držala koliko-toliko ugrijanom, a u Keniji je i onaj jedan kratkih rukava koji sam imala na sebi često bio i previše.
Poslije Velikih korita Soče, a koje zbog pretjerane hladnoće nisam mogla doživjeti u potpunosti, a, istinabog, prolazio je tamo sredinom i nepouzdani viseći most (podsjećam, unazad nekoliko neobjašnjivih prethodnih godina fobično se bojim visine, a zapravo pada s visine), posjetili smo i Mala korita, relativno usputna, a isto toliko relativno i ne. Putujući glavnom cestom skrenuli smo ulijevo, pa prešli preko baroknog mosta što nam je kasnije kvario fotografski doživljaj (nekome bi ga, dapače, dodatno oplemenjivao), kad smo se parkirali na neobilježeno parkiralište pokriveno snježnim pokrivačem i na neko vrijeme napustili crnu strijelu. Nanijela sam tamo nešto crvenog ruža na usne i uklopila se u zimsku bajku bijelo-plavih tonova. Uklopila na ne više od pola sata.
„Meni bi ovdje trebalo barem osam sati“, komentirao je naš fotografski entuzijast, kad smo se nas preostalih troje u Peugeoteu, već iznemogli, prehranjivali kombinacijom slano-slatkih kikirikija i indijskih oraščića.
Zimska bajka Malih korita Soče, gdje su neki zbog hladnoće proveli pola sata, a gdje bi neki u istim tim uvjetima izdržali osam sati // Foto: Privatna arhiva
Bovec. Stigosmo potom u planirani nam i dragi apartman u Bovecu nešto poslije 15 sati, baš u vrijeme ručka, koji smo netom prije podigli u vjerojatno jedinom restoranu tog seoceta. Moja se trojka odlučila uglavnom za roštilj, a ja sasvim nepredvidivo za piletinu u umaku od gljiva. Ta vječna piletina…
Bio je 31. prosinac. Koliko god blizu doma bili, osjećaj je bio pomalo dalek i apstraktan, baš kao da se nalazimo na neusporedivo udaljenoj Aljasci, koju ću vam pokušati približiti nadolazećim putopisima.
U 10-ak minuta hoda udaljenom, logično – Mercatoru, vladala je strašna gužva. Izgleda da ni Slovenci nisu imuni na odgađanja do posljednjeg trenutka, tako da su se plate s narescima i ipak prevladavajući alkohol kupovali tek par sati prije ulaska u godinu novu. Izbor je pao na sladki muškat i bocu crnjaka za ekipu, i koktel ili dva od kokosa za mene, inače plave boje. „Bez umjetnih bojila“, mora da je stajalo na njemu.
Ako ćemo sasvim iskreno, sat nije otkucao ni njih 20, kad sam na sebe navukla usku crvenu haljinicu i popratne „ribičke“ čizme koje su mi, baš kao i Papi Masaiju, sezale preko koljena. Kad sam je već ugurala u koferčić, morala je doživjeti barem jedno nošenje. Pa makar i u apartmanu u Bovecu, pa makar samo za sliku (ipak – slike; ta koja je žena zadovoljna sama sa sobom baš otprve)?
Premoreni Slovenijom, i Luka i ja legli smo dva sata prije spektakla, a mama je obitelji i prijateljima konačno mogla poslati zajedničku, pomno uređenu „SREČNO NOVO LETO!“ fotografiju.
Prvo jutro prvog dana godine 2022. (tada) nove počeli smo fotografskim pokušajem šalice pune kave koja se razlamala u kosini prozora, a iz kojeg je bilo vidljivo i golo drveće u prvom planu, planine poškropljene snijegom u drugom, a direktni udari sunca u trećem. Ne zvuče planovi loše, priznajem, no slikanje ravno u sunce odnedavno smatram jednim od češćih pogrešnih zaključaka fotografa-amatera, a koje za cilj ima stvoriti umjetnost. Najčešće – od umjetnosti, ništa. Čovječe, ne ljuti se – pokušaj dva.
Putovima rijeke Soče koja se, sada znamo, nalazi u Sloveniji, i dalje smo uporno nastavljali, oduševljeni divljinom kojom se odisala i pružala nam osjećaj da se nalazimo mnogo dalje no što smo se uistinu nalazili. Polaganom i pitomom, otprilike 45-minutnom šetnjom do slapa Kozjaka, popraćeni bljeskovima gorućeg sunca, a ipak ogrnuti jaknama i popratnim sadržajima, istinski smo uživali, zajedno svi četvero, bez odvajanja i izdvajanja. A i Papa Masai ponio je samo 70% ukupne fotografske opreme, dok su ga čak i ribičke čizme tužno čekale u prtljažniku Peugeotea. Bez njega kao da nisu ni postojale.
Osunčana šetnja uz Soču prema vodopadu Kozjaku // Foto: Privatna arhiva
Završnih osam minuta hoda, koje tako žive pamtim i danas, opisala bih kao posebnu bajku sačinjenu od par redova lako savladivih stjenovitih stepenica, pa kratkog drvenog mostića, pa ponovno dolje, pa ponovno gore, kad se pred nama ukazalo njegovo veličanstvo, vodopad Kozjak, vrha sakrivenog među stijenama, a dna slobodnog, upečatljivo i kontrastno tirkiznog, kako slobodno teče. „Teče i teče, teče jedan slap…“
Posebna čarolija završnih nekoliko minuta // Foto: Privatna arhiva
Teče i teče… // Foto: Privatna arhiva
„Mi osobe s psihičkim poremećajima imamo tendenciju pušiti“, pri povratku nam je uvlačeći u sebe obznanio dobronamjeran prolaznik Slovenac kojemu bi ime Dobriša tako dobro pristajalo, i preporučio nam, zapravo, na temelju datuma 01.01. jedinu otvorenu pizzeriju u Kobaridu, a u koju smo se uistinu i zaputili. Na tri ili četiri stupnja u hladu, u točno predviđeno vrijeme, a što bi većina ljudi smatrala ipak večerom, pred nama su se našle tri pizze obogaćene pršutom.
Kako apartman u Bovecu nije nudio obilje sadržaja, debelo nakon zalaska i dodatnog pada temperature, Luka i ja, već uigrani i domaći, poprečnim smo se silaznim uličicama spustili do „centra“ i utaborili se za stolom u jedinom tada otvorenom kafiću.
Zasigurno nije prošlo više od šest ili sedam minuta, kad je za stol do našeg, bilo je jasno na nultu, gospodin Grof posjeo svoju pratilju, također Groficu, no u usporedbi s njim sasvim „običnopučki” obučenu. Njegov uzvišeni stav i pretjerano pretenciozno uspravno držanje bili su u potpunom skladu i s izborom odjeće – nogama su sjale smeđe krznene čizme na malu petu gotovo više od tatinih ribičkih, a preko tijela halja u vidu poduže prave bunde. Kad sam uzimala posljednji gutljaj vruće čokolade s jagodom, Grof je počeo strasno ljubiti Groficu i s njome ispreplitati jezik, silovito kao ono dvoje mladih u Sydneyju. Mi smo do našeg apartmana nastavili na noge, uzbrdo, pri čemu smo zamišljali kako Grofa ipak dočekuje ugrijana kočija do koje bi se uspinjao po crvenom tepihu napravljenom od krvi svojih podanika i koja bi ga odvela u njegov zamak.
Ljudi, hej. Bili smo u Bovecu, skijališnom seocetu s više hotela negoli stanovnika, u jedinoj otvorenoj birtiji. Kako se Grof tek uređivao za nešto svečanija događanja, nismo mogli ni zamisliti.
Drugog siječnja, a našeg posljednjeg dana u Sloveniji, zaputili smo se put Tolminskih korita, a kad na lokaciju i stigosmo, uvjerili smo se kako je uistinu riječ o dubokim riječnim kanjonima sa stazama i stazicama koje prolaze uz zidove prekrivene mahovinom. Uz Kozjak, Tolminska korita dojmila su me se najviše u Sloveniji, a kako vas ne bih zamarala daljnjim opisima neopisivo lijepog, pustit ću vas da uživate u fotografijama koje smo stvorili.
Veličina Tolminskih korita // Foto: Privatna arhiva
Šećer na kraju staze // Foto: Privatna arhiva
„Ovdje nema špageta i pića, a ni pušenje nije dozvoljeno“, konstatirali smo Luka i ja u Postojnskoj jami, a osobito u „špageti sobi“. Bogu hvala na toaletu na kraju.
Highlight Postojne // Foto: Privatna arhiva
Izvor: Lea Bijač