Duhovnost ili rad na sebi

Kad sam još davnih dana, kao student, počeo tragati za duhovnošću, pomislio sam da je to jednostavan put.
Uzet ću pokoju knjigu, čitati, malo meditirati i promjene su tu. Postat ću naučeno savršena osoba.
No nije to išlo baš tako. Kao „okorjeli ateist“ pokušao sam spoznati duhovnost negiranjem Boga i odmah vam mogu reći da to ne ide, ne ide nikako. Tako sam ja čitao i čitao, najprije knjige iz psihologije, zatim neke filozofske. U to vrijeme nije bilo self-help literature. Jako se dobro sjećam kako sam bio uzbuđen kad sam u JNA-u kupio knjigu Raymonda Moodyja „Život poslije života“, u kojoj opisuje mnoge slučajeve ljudi koji su doživjeli kliničku smrt. Posebno me se dojmila, vjerojatno zbog stanja u kojemu se nalaze vojnici.
Pamtim i knjige Dalea Carnegieja „Kako steći prijatelje i naklonost ljudi“, „Kako zaboraviti brige i naći zadovoljstvo u životu“, „Moć i umijeće govorništva“ itd. U to su vrijeme stvarno bile fascinantne i prava lektira za mladog čovjeka od 20 godina u potrazi za smislom života.
Nisam znao što tražim i što želim, pojma nisam imao ni o čemu, što danas mnogi mladi znaju puno prije. Međutim, ako smatraju da će, primjera radi, gledanjem mnogih samozvanih „predavača pomagača“ na youtubeu začas stići do odgovora i cilja, varaju se.
Tako sam radio na sebi čitajući, vježbajući, isprobavajući razne tehnike i svašta nešto. Napredak nije bio onakav kakav sam očekivao – mnogo muke i truda, a život me često vraćao na početak ili na samo dno.
Onda jednog dana, kada sam mislio da dno nema dna i da se čovjek više ne može osjećati jadnije, otkrijem (neki bi rekli slučajno, ali ja tvrdim da ništa nije slučajno) da mi jedino preostaje zazvati Boga ili kako se god To već zvalo. U vapaju života mnogima od nas više ne preostane drugi izlaz nego se očajnički obratiti Bogu i zatražiti pomoć.
Da, istina je, doživio sam trenutno prosvjetljenje iako u tom trenutku toga nisam bio svjestan.
Otada sam u svom životu imao Božju pomoć. Ne, nije to značilo da sam postao klasični vjernik, da sam krenuo po crkvama gdje god se stigne. Bilo mi je dovoljno znati da na putu duhovnosti postoji nešto bez čega ne bismo nastali, bez čega ne bismo živjeli. Bog je ušao u moj život na neki poseban način i još je tu, a ja ga niti ne tjeram – neka bude.
I da, moje traganje na putu duhovnosti još traje; mogu reći da sam davno diplomirao, magistrirao, možda i doktorirao, ali akademik u učenju smisla života još nisam postao.
Desetljećima tragam, putujem; putujem svijetom, mjesece provodim u Indiji, radim na sebi, proučavam druge religije, posjećujem razne hramove, naučio sam i uvježbao mnoge tehnike, postao i učitelj nekih od njih, ali i dalje imam uspone i padove i još sam gotovo na početku.
To je nezavršen put i koliko god mislili da ćemo instant-tehnikama na brzinu naučiti sve što nam je potrebno, varamo se – budimo sretni ako za ovog života barem malo zagrebemo po površini.
Savjetujem zato svima koji su krenuli ili kreću na takav put da ne očekuju čuda i brz napredak jer je to nemoguće. Putujte i putujući uživajte jer to je smisao svega.
Radite na sebi, pokušavajte, trudite se, tragajte, činite nešto – to je pravi put.
A ljubav? Naravno, ona je bit svega.