[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] AUSTRALIJA Aboridžin je ovaj desni! (10)

„Hvala vam što ste nam ukazali čast i vratili se posljednji na naš brod“, tamnoput domaćin svijetlo plave kose opečene suncem sasvim nalik na Brad Pitta pomalo je (ili poviše?) sarkastičnim tonom još na malim ljestvama prihvatio ruku Pape Masaija pritom mu dajući i veliki plavi ručnik. Da, upravo smo tako proveli Božić – roneći na Velikom koraljnom grebenu i izranjajući samo kako bismo udahnuli prijeko potreban zrak. Tamo je bila šteta sklapati oči, pa makar samo na trenutak. Opijeni bojama, oceanskim mirisima koralja i napunjenih duša, kao da nismo bili spremni vratiti se u stvarnost, u ovozemaljski svijet.

Ali, još uvijek, u netipičnu stvarnost, potpuno drugačiju od one koprivničke, u dalekoj, dalekoj Australiji. Snijeg mi je, priznajem, na trenutke nedostajao. Jeste li znali da se i u Australiji ukrašavaju božićna drvca i svjetlima i lampicama kite kuće?

Ali, tamo nije bilo snijega. Oh, kako suprotno od toga.

Hodajući u kratkim hlačama i kratkim rukavima s mola prema našoj smještajnoj jedinici, doduše, s nešto boli u nogama i žuljevima od peraja duž peta, uočili smo, a bili su rijetki oni koji nisu, domaćeg, Aboridžina, kose spetljane u dugačke dreadlockse i tamnih, tužnih, sjetnih očiju kako samotno sjedi na klupi. Bočicu vode spustila sam na pod i sjela do njega, zapravo, i potpuno ušla u njegov osobni prostor zagrlivši ga. Nije mi uzvratio zagrljaj, ali, malo kao da se nasmijao za fotografiju. Onako, poetično bolno, za razliku od nekoliko trenutaka kasnije, kad mu je tata, kako bi mu umanjio bol, u poprilično tanašne ruke uručio nekoliko dolara. Tada je osmijeh postao iskren, a oči zaiskrile. Tanašne, da, baš tanašne ruke. Vjerujem da je njegova frizura bila teža od njega samog i puštana tko zna koliko dugo. Prisjećam se sada, kad sam svom prvom razredu jezičnih gimnazijalaca prezentirala putovanje Australijom, pokazala sam im i našu snimljenu fotografiju. „Aboridžin je ovaj desni!“ i svi se nasmijaše.

Bilo je to neko drugo ili čak treće vrijeme, vrijeme kad nisam imala Facebook, a kad Instagram još, mislim, nije ni postojao, ili je, barem, bio tek u svojim začetcima. Svakako je to bilo vrijeme slobode i iskrenosti, vrijeme kad se više istinski i iskonskiji putovalo, kad je najvažnije bilo iskusiti, oprobati i osjetiti; manje se oblačilo, friziralo, šminkalo, poziralo, glumilo i živjelo prema motu: „Sve za savršenu sliku“. Vremena se mijenjaju pa je i to postalo pomalo neopipljivo, no pisanjem ovih slova, ovih riječi nastojim ga činiti ponovno živim.

I znate što? Uopće se ne sramim svoje neispeglane i nepofarbane kose, neobojanih noktiju i prirodnog lica. Dapače, s ponosom objavljujem i takve fotografije. I to sam ja. I to smo mi.

Toliko iscrpljeni i umorni, spavali smo sve do večeri. Odnosno, do – večere. Gdje bi li se ona „obavila“ nego u već tada dobrom, starom znancu Tha Fishu? Iako je te večeri bio posebno prepun ljudi, ponovno nije razočarao, kako kreacijama hrane, tako i njezinim okusima. Što ja to pričam, razočarao? Oduševljavao je, iznova i iznova! Upravo mu se zato tako učestalo, zapravo, svakom dobivenom prilikom, i vraćasmo. S obzirom na to koliko sam puta izreklamirala Tha Fish (ne samo spomenula, od srca ga nahvalila), kad se sljedeći put vratim u Australiju, od njegovih vlasnika očekujem barem jednu večeru za dvoje. Ili troje. Ili četvero. Nekako sumnjam da bi se mama poželjela uputiti u Australiju, kad već ni tada nije… U svakom slučaju, svakako računam na objed za najmanje troje.

U pomalo rustikalno namještenom apartmanu našu sam friško opranu odjeću stavila na sušenje, djelomično na mali bijeli stalak, a djelomično na drvene stolice i sasvim ugašene radijatore. Nije bilo sumnje da će se do jutra osušiti.

Kako smo na raspolaganju imali još jedan dan u Cairnsu, a kako između grada i prirode obično izabiremo prirodu, tako je bivalo i tog, na početku jutra, a kasnije i cijelog dana – uplatili smo izlet brodom po okolnim močvarnim predjelima, a kad se tata smjestio na njegov pramac s ciljem fotografije bez ljudi (tko bi drugi obavljao fotografski posao nego ja?), jedna se žena iz grupe, u strahu da će Papu Masaija barem napasti, ako ne i pojesti krokodil, toliko uzrujala da je počela histerično vikati na savršenom engleskom. Ma što počela, nije ni prestajala, sve dok tata nije napustio borbenu poziciju. Razočarani tata, mogla bih reći, jer, ne samo da ga krokodil nije ni napao ni pojeo, već – nijednoga nismo ni vidjeli.

Ali, što nam je bilo još draže, imali smo ponovno bliski susret s pripitomljenim klokanima i valabijima koje smo i hranili, a nakon njih i sebe, mesom s roštilja i sladoledima, nakon čega smo s vidljivo oblijim trbuščićima u divljini i zaplivali, ali i posjetili prekrasnu, samotnu bijelu pješčanu plažu dužinom koje su se nizali kokosi. „Hvala vam što ste nam ukazali čast i vratili se posljednji u naš kombi“, sasvim ljutit bio je vođa puta, jer, očarani divotama koje su nas okruživale, priznajem, prekoračili smo (dobrano) dobiveno slobodno vrijeme. Tu rečenicu kao da sam već negdje bila čula.

Vodič nas je, kad smo krenuli s povratkom, još uvijek korio i optuživao da ni mi ni ostatak grupice zbog naše zanesenosti australskom divljinom nećemo vidjeti navodno divan vidikovac s kojeg se pruža pogled na cijelu dolinu. Zastali smo, ipak, na jednom, prema njegovim riječima, vrijednom omanjeg divljenja, na kojem smo na raspolaganje dobili – cijelih pet minuta. Toliko snena da sam od tad već kroničnog umora jedva gledala, „odradila“ sam ga nekako u polusnu, no oči su zaiskrile, baš kao i one Aboridžinove na pogled dolara, na viđenje kazuara u divljini, a zapravo poveće ptice neletačice plavog vrata i tamnog, crnog tijela. Kazuari su danas ugrožena vrsta i stoga privilegijom smatramo to što smo ga uopće uočili. Uočili, iz relativne daljine. Kazuari, kao nepredvidive i potencijalno opasne životinje, kad se osjete ugroženima, koriste pandžaste noge za udaranje, čak i obje istovremeno. Osim automobila koji ih, kad prelaze ceste, usmrćuju, postoji još niz prijetnji za te velike, veličanstvene ptice – napadi divljih pasa, bolesti i borba s ostalim životinjama za hranu i prostor. „Naš“ se kazuar nezgrapno kretao, korak po korak, podsjećajući me pomalo na gigantskog pingvina, i na nas se uopće nije obazirao. „Čak nije napao tatu“, konstatirala je kasnije, smiješeći se, mama.

Sljedeća postaja?

Sydney.