[FOTO] PUTOPIS BY LEA BIJAČ Sydney – par crtica (11)

S nešto više od četiri milijuna stanovnika najmnogoljudniji grad Australije, glavni grad savezne države New South Wales i zasigurno, poradi svog položaja, klime, plaža, svjetski poznatih atrakcija i znamenitosti, ali i općenitih ljepota najposjećeniji australski grad, kao što u prethodnom nastavku spomenuh, našom sljedećom postajom postao je Sydney. 

Iako ni tata ni ja, kao što, uostalom, već dobro znate, nismo osobiti ljubitelji gradova, a poglavito ne onih velikih, kad smo već bili u Australiji, osjećali smo da i Sydney moramo osjetiti. Pa, tako je u našem uistinu bogatom itineraru svoje mjesto pronašao i Sydney. Tamo negdje, down under.

Divili smo mu se još iz zraka; magličasti sivkasto-bijeli oblaci u kombinaciji sa suncem uzdizali su se nad milijunima i milijunima krovova i isto tako milijunima i milijunima brodova, jedrilica, manjih i većih. Podsjetile su me one na „našu“ jedrilicu Franco i negdašnje predivno jednotjedno krstarenje jadranskim otocima i otočićima. U sjećanju mi je posebno urezan ostao Hvar i nenadani susret s mojim tadašnjim idolom Željkom Bebekom koji je, iako u društvu supruge i dječice koju su gurali u kolicima, pristao na zajedničko fotografiranje. Priliku za isto to dobila sam i godinama kasnije, no, ono je ostalo u nešto gorčem sjećanju.

No, tada smo, u Sydneyju, umjesto na krstaricu i Željka Bebeka, računati mogli samo na naše noge i, eventualno, autobuse. I bilo je to sasvim u redu i prihvatljivo.

„Uplovljavamo“ u Sydney // Foto: Lea Bijač

Jedna od prvih stvari koja me u Sydneyju oduševila, bio je, vjerovali ili ne, naš apartman – baš kao i maločas spomenuti oblaci, u magličasto sivim i bijelim tonovima sjajio je svom svojom širinom, a, vjerujte mi, širine je bilo. Tako bi se u njega, sigurna sam, osim nas četvero, moglo zasigurno smjestiti još šest osoba. Toliko je prostran bio, a osim onog osnovnog, sadržavao je i kuhinju sa šankom, ali i golemu terasu koja je pružala pogled na impozantno velike zgrade i 305 metara visok Sydney Tower koji je nemoguće ne zamijetiti, što zbog veličine, što zbog specifične arhitektonske ljepote. Upravo sam u unutrašnjosti tog apartmana pisala razglednice obitelji i prijateljima, a moram priznati, svaki se put razveselim kad mi netko od njih pripomene kako još uvijek čuva moja slikovna pisamca, a poglavito ako su ona smještena u nekom od dragih im kutaka njihovih domova.

Na gigantskoj terasi apartmana poziram s ipak dominantnim 305 metara visokim Sydney Tower-om // Foto: Zoran Bijač

Kad smo kasnije tog dana razgledavali predmete u jednoj od mnogobrojnih australskih suvenirnica, Papi Masaiju za oko je zapela upravo maketa Sydney Tower-a. No, Papa Masai kao Papa Masai koji uvijek gleda više koraka unaprijed, znao je da mora testirati njezinu izdržljivost za dalek put – pred nama su, naime, bili još i Novi Zeland i Melbourne, pa onda još i tisuće kilometara do rodne nam Koprivnice. Nježnijim, pa onda i pomalo divljim pokretima palca i kažiprsta desne ruke pucketao je po vršku, najtanjem, najfragilnijem i najlabilnijem dijelu Tower-a. Prvi – pukao već na nježan „pucanj“. Drugi – izdržao nježan, ali pokleknuo pred divljim. Treći i, začudo, ne najskuplji u ponudi – izdržao sve testove. Tako mala maketa i danas, još uvijek, krasi našu radnu sobu. „Krasi“, kažemo mi, a mama koja njoj samo lijepe uratke (rijetke) stavlja u dnevni boravak kaže: „Previše ih je. Nosite i održavajte sve te suvenire po svojim sobama“. Smijuljim se i, čas gledam u monitor, a čas u Sydney Tower, bubanj iz Tunisa, drvene tukane s Iguazu slapova, sličicu plesača tanga iz Buenos Airesa, tulipane iz Amsterdama… naskupljali smo se mi toga, a oboje se nadamo – nismo još ni na pola. Jedan mi je poznanik nedavno rekao da sakuplja slike. Kad ih je postalo previše, počeo je sakupljati zidove. Kad su i oni postali nedovoljni, počeo je sakupljati kuće. Tako ćemo, šalim se, i mi – kad sakupimo previše sjećanja, kupit ćemo još jednu kuću (pssst, možda i dvije-tri).

„Hello, Sydney!“ uzviknula sam radosna šećući njegovim velebnim ulicama, a tata je pozitivno sjetan zastao ispred bara imena CLEVELAND, nakon čega smo na jednoj od stanica doslovce uskočili u hop on hop off otvoreni crveni autobus, koji nas je, sve dok nam se htjelo, sat vremena vozio uokolo atrakcija i znamenitosti. Hop offali smo ispred zasigurno „najhopoffanije“ atrakcije, njezinog veličanstva, opere, a koja je bivala građena 14 godina, „samo“ 10 više od prvotno predviđenog. Od tamo se pružao i veličanstven pogled na Harbour Bridge, koji smo analizirali sjedeći u jednom od kafića, tata pijući pivo, a ja ipak – sok. U tom se baru uz vodu jedan par ljubio strastvenije negoli sam to dotada vidjela čak i na televiziji, pa mi je nedavno podignuta buka od strane vremešne žene u koprivničkom kafiću zbog nekoliko kratkih poljubaca s Lukom, a posebice u usporedbi s u Australiji viđenim, i od nikoga negativno doživljenim, bivala smiješna. 

Papa Masai i ja spred ipak „najhopoffanije“ stanice, Sydney Opera House-a // Foto: Privatna arhiva

Korak bliže, odakle se već uviđa da je krov opere napravljen od najobičnijih – pločica  // Foto: Zoran Bijač

Uspeli smo se potom na stup Harbour Bridge-a, gdje smo uzbuđeni ovjekovječivali predivan pogled na suncem okupanu operu, i bivali iznenađeni kako njezin krov izdaleka djeluje kao veličanstvo bijelih kristala, a, kad smo mu se u potpunosti približili, bio je sačinjen od milijuna običnih malih pločica, nalik na one kupaonske ili kuhinjske. 

Inače, vrhom Harbour Bridge-a moguće je vođenim turama doslovce i prošetati, no, ni taj ni narednih dana za nas više nije bilo dostupnih slobodnih mjesta.

Pogled na operu sa stupa Harbour Bridge-a // Foto: Lea Bijač

Kao što vidite, vrhom mosta je moguće i prošetati – doslovno // Foto: Zoran Bijač

Uspjeli smo, zato, a što nam je bilo još draže (ali džepu manje drago), ugovoriti šetnju skywalkom na 268 metara visine Sydney Tower-a. „Samo“ da bude čvršći negoli one makete koje je Papa Masai testirao“, molila sam se u sebi prije „polijetanja“. Do samog vrhunca, šetnje staklenim skywalkom, prošlo je, a osobito meni toliko uzbuđenoj, podosta vremena, jer, osim što smo na sebe morali navući samo za to predviđene kombinezone i privezati se sigurnosnim pojasevima, obavezna je još jedna stvar – alkotest. 

Kad smo ispunili sve potrebne uvjete (čini se da je tatina piva već bila isparila), uz 15-ak ostalih osoba u grupi, privezani prošetali smo nebeskom šetnicom, a iza nas su se ponosno uzdizali i most, i opera, i beskrajne zgrade i  kućerci, a koji su mi osobito bili prirasli srcu u vrijeme zalaska sunca. Divan, predivan jednosatni doživljaj koji, ako putujete u Sydney, preporučujem baš svakome od vas.

Zajedno i na vrhu Australije // Foto: Privatna arhiva

Sada, kad tipkam ove riječi, točno je devet sati ujutro. U Sydneyju – 19 sati uvečer. Iako je vremenska razlika ogromna, u Australiji smo se već bili toliko udomaćili da smo već dobrano uhvatili dnevni ritam, ali i onaj noćni, primjerice, kad smo, ispred šljaštećeg cirkusa, s druge strane fotografirali isto tako bliješteću panoramu grada, a u fokus ipak stavljajući operu i most. 

Laku noć Australija, dobro jutro Hrvatska.

Noćna panorama nad već tad starim znancima // Foto: Lea Bijač