Ususret 625-oj obljetnici Krvavog sabora

O Krvavom saboru, jednom od zasigurno najpoznatijih događaja u povijesti Križevaca, danas se često mogu čuti priče koje više liče na legendu, a manje imaju uporište u povijesnim činjenicama. Tome je u velikoj mjeri zaslužan Franjo Rački i njegov rad objavljen 1868. pod nazivom „Pokret na slavenskom jugu“, gdje Rački detaljno opisuje navodne događaje na Krvavom saboru, ali svoje izjave ne potvrđuje apsolutno nikakvim izvorima. Također knjiga Milutina Mayera „Krvavi sabor križevački“, koja se temelji na stvarnom povijesnom događaju je u velikoj mjeri zapravo literarna fikcija i donosi podatke koje mnogi ljudi doživljavaju kao povijesne činjenice. Stoga smatram da bi bilo korisno detaljno razjasniti događaje koji su prethodili Krvavom saboru, te na osnovu sačuvanih povijesnih izvora pokušati utvrditi što se na saboru zaista dogodilo, opisati najznačajnije događaje nakon sabora, te koje su njegove posljedice.
Godine 1301. na ugarsko i hrvatsko prijestolje dolazi kralj Karlo Robert iz napuljske loze francuske dinastije Anjou. Dvojica kraljeva iz dinastije Anžuvinaca obilježit će gotovo cijelo 14. stoljeća hrvatske povijesti. Karlo Robert i njegov nasljednik Ludovik ojačat će središnju kraljevsku vlast i tako stati na kraj feudalnoj anarhiji 13. stoljeća, proširit će granice ugarsko-hrvatske kraljevine, a Ludovik će 1370. postati i kraljem Poljske.
Kralj Ludovik Anžuvinac umire 11. rujna 1382. Kako u braku s Elizabetom Kotromanić nije imao sina, već samo dvije kćeri, Mariju i Jadvigu, postavilo se pitanje njegovog nasljednika. Mlađa sestra Jadviga, na zahtjev poljskog plemstva, koje nije željelo ponovnu personalnu uniju s Ugarskom, koja je trajala od 1370. – 1382. za vrijeme Ludovika, okrunjena je za poljsku kraljicu. Sestra Marija, već tada zaručena za Žigmunda Luksemburškog, dan poslije očeva pogreba, 17. rujna 1382., okrunjena je u Stolnom Biogradu (Székesfehérvár) za ugarsku i hrvatsku kraljicu. Kako je u trenutku krunidbe imala tek 11 godina u njeno je ime vladala majka Elizabeta Kotromanić, inače bliska rođakinja bosanskog vladara Tvrtka I. Kotromanića.
Protiv vlasti novookrunjene kraljice Marije i njene majke Elizabete prvi se pobunio vranski prior Ivan do Paližne, porijeklom iz križevačke županije. Saveznika je našao u bosanskom kralju Tvrtku Kotromaniću, koji je želio nestabilnu situaciju u Hrvatskoj iskoristiti kako bi došao u vlast pojedinih dijelova Dalmacije i Hercegovine. Buna Ivana od Paližne ubrzo je ugušena jer je ostala bez Tvrtkove konkretne pomoći. Situacije se, zahvaljujući diplomaciji palatina Nikole Gorjanskog koji je Tvrtku predao grad Kotor, uskoro smirila.
Nakon otprilike godinu dana mira Ivanu od Paližne u pobuni protiv kraljica Marije i Elizabete pridružiše se i slavonski velikaši braća Horvat, zagrebački biskup Pavao, donedavni mačvanski ban Ivaniš i njihov treći brat Ladislav. Njima se ubrzo pridružuju i brojni ugarski velikaši, među kojima su bili Nikola Szechy, raniji hrvatski ban, dvorski blagajnik Nikola Zambo i Stjepan II. Lacković, a čitav je pobunjenički pokret postao poznat kao „liga“. Da li je glavni razlog za pobunu bilo nezadovoljstvo načinom na koji su kraljice vladale, što se obično navodi kao glavni uzrok pobude, ili je želja pobunjenog plemstva bila da što više ojača svoj utjecaj nauštrb središnje kraljevske vlasti, teško je točno reći. U svakom slučaju pobunjenici su ujesen 1385. uspjeli nagovoriti Karla II. Dračkog, daljnjeg rođaka Ludovika Anžuvinca, i jedinog mogućeg člana dinastije Anžuvinaca, da prihvati ugarsku i hrvatsku krunu. Čuvši da će Karlo II. Drački biti okrunjen za kralja, Žigmund Luksemburški provali u Ugarsku i uspije se u listopadu 1385. oženiti kraljicom Marijom, postavši time legitimni pretendent na ugarsku i hrvatsku krunu. Ipak, na Staru godinu 1385. Karlo II. Drački okrunjen je u Stolnom Biogradu (Székesfehérvár) krunom svetog Stjepana, nakon što se donedavna kraljica Marija odrekla krune.
Takav razvoj događaja nije se dopadao Marijinoj majci Elizabeti, te je naredila svom velikašu Blažu Forgaču na umori novookrunjenog kralja, što je ovaj početkom veljače 1386. i učinio, a na prijestolje se ponovno vratila kraljica Marija. Ogorčeni takvom brutalnošću braća Horvat rano ujutro 25. lipnja 1386. nedaleko od grada Gorjana u Slavoniji, napadnu povorku u kojoj su bile kraljice Marija i Elizabeta, ubojica Karla Dračkog Blaž Forgač, te ponovno postavljeni palatin Nikola Gorjanski. Potonja dvojica pogubljena su u sukobu, dok su kraljice zarobljene i dovedene u utvrdu Novigrad pokraj Zadra, gdje ih je zarobljenima držao vranski prior Ivan od Paližne. Čuvši da su mu zarobljene mlada supruga i punica, Žigmund krene u Ugarsku gdje ga 31. ožujka 1387. njemu odani velikaši u Stolnom Biogradu okrune za ugarskog i hrvatskog kralja. Žigmund, uz pomoć mornarice Mletačke Republike, krene u osvajanje Novigrada kako bi izbavio zarobljenu suprugu (kraljica Elizabeta bila je umorena još u siječnju 1387.), te je oslobodi početkom lipnja iste godine (1387.) Istovremeno u južnoj Ugarskoj vodio se sukob između Žigmundove vojske koju je vodio Nikola Gorjanski, sin istoimenog palatina ubijenog u bitci kod Gorjana godinu dana ranije, i braće Horvat. Pobunjenim Horvatima u sukobu protiv Žigmunda u međuvremenu se pridružio i bosanski kralj Tvrtko Kotromanić i srpski knez Lazar. U tim sukobima poginuo je Ladislav Horvat, dok su druga dva brata, zagrebački biskup Pavao i bivši mačvanski ban Ivaniš, pobjegli u Bosnu gdje im je utočište pružio kralj Tvrtko.
Nakon ovih događaja Žigmund se privremeno učvrstio kao kralj Ugarske i Hrvatske, no bosanski kralj Tvrtko čitavu je situaciju iskoristio kako bi osvojio prostore Hrvatske južno od Velebita i dalmatinske gradove, te se 1390. prozove kraljem Hrvatske i Dalmacije. Već sljedeće 1391. Tvrtko umire, a Bosna više nikada neće imati tako moćnog vladara.
Prvu polovicu posljednjeg desetljeća 14. stoljeća Žigmund Luksemburški iskoristio je za učvršćivanje svoje vlasti u Hrvatskoj, ali i za podčinjavanje Bosne, u kojoj je na vlast došao Stjepan Dabiša. Žigmund i Stjepan Dabiša zajedno su konačno 1394. ugušili pobunu koju su pokrenuli braća Horvat, a Žigmund je pod svoju vlast vratio i područja Hrvatske koje je nekoliko godina ranije osvojio kralj Tvrtko. Na privatnom planu Žigmundu ipak nije išlo tako dobro. Najprije mu je umrlo dijete koje je dobio s Marijom, a 17. svibnja 1395. u dobi od svega 23 ili 24 godine umire i kraljica Marija.
Ipak, Žigmunda su puno više brinule vijesti koje su stizale s jugoistoka Balkanskog poluotoka, gdje je sve jače nadiralo Osmansko carstvo. Nakon što su 1354. osvojili Galipolje i na taj način stekli prvu utvrdu u Europi, 1371. Osmanlije pobjeđuju u bitci na rijeci Marici i definitivno se učvršćuju na Balkanskom poluotoku. Konačno u lipnju 1389., na Vidovdan, uspjeli su savladati i srpsku vojsku u znamenitoj bitci na Kosovom polju. Shvativši na vrijeme koja opasnost dolazi od sve moćnijeg Osmanskog carstva, Žigmund uspijeva okupiti vrlo brojnu vojsku koja se sastojala od viteza sakupljenih iz brojnih europskih zemalja, ponajviše Francuske, Engleske, Poljske i Njemačke. Među njima su bile i hrvatske čete predvođene Nikolom i Ivanom Gorjanskim, bivšim palatinom Stjepanom II. Lackovićem i grofom Hermanom Celjskim. Udružene kršćanske snage suprotstavile su se osmanskoj vojsci 25. rujna 1396. u bitci kod grada Nikopolja u današnjoj Bugarskoj. Prema nekim podacima kršćanska je vojska brojila čak 40.000 vitezova, no između njih nije bio uspostavljen vrhovni sustav zapovijedanja već su pojedine skupine, u želji da pokažu svoju odvažnost, samostalno napadale osmanske čete. Takva neorganizirana vojna dovela je do katastrofalnog poraza kršćanske vojske, a mnogi su znameniti vojskovođe bijegom spašavali živu glavu. Među njima je bio i Žigmund Luksemburški koji se spasio ukrcavši se na lađu kojom je otplovio nizvodno Dunavom do Crnoga Mora i dalje prema Carigradu.
Nakon ovog katastrofalnog poraza u Hrvatskoj se mjesecima nije znalo što se dogodilo sa Žigmundom i je li uopće preživio Nikopoljsku bitku. Stoga je dio ugarskog i hrvatskog plemstva, među kojima je bio i Stjepan II. Lacković, za novog kralja odlučio okruniti Ladislava Napuljskog, sina Karla II. Dračkog. U međuvremenu Žigmund je iz Carigrada, preko Rodosa, krajem 1396. stigao u Dubrovnik. Početkom sljedeće godine stiže u Split, odakle nastavlja svoj put prema Kninu gdje 5. veljače kninskog biskupa Ladislava zadužuje da odredi granice posjeda Splita, Klisa i Omiša. Dvanaest dana kasnije boravi u Topuskom gdje potvrđuje izbor bana Nikole Gorjanskog za rapskog kneza, te saziva sabor slavonskog plemstva u Križevcima. Dana 25. veljače, praćen brojnim biskupima i velikodostojnicima, potvrdio je privilegije Varaždinu, a otok Pag oslobodio podaništva Zadru. Nažalost, iako te dvije isprave donose dugačak popis svite koja prati kralja, u njima se ne navodi gdje su izdane. Teško je vjerovati da je Žigmund već stigao u Križevce, jer bi to vjerojatno bilo navedeno u ispravama, no on je u svakom slučaju nedaleko Križevaca, jer se dva dana kasnije zbio Krvavi sabor, na kojem je trebala biti donesena odluka hoće li ugarskim i hrvatskim kraljem ostati Žigmund Luksemburški ili će kruna ipak pripasti Ladislavu Napuljskom.
Prije nego što krenemo na Krvavi sabor, treba ukratko nešto reći o Stjepanu II. Lackoviću, uz kralja Žigmunda Luksemburškog glavnog aktera tog događaja. Stjepan II. Lacković potječe iz njemačke obitelji Lackfi iz plemićkog roda Herman koja je na samom kraju 10. stoljeća iz Nürnberga stigli u Ugarsku kao pratnja kraljice Gizele, supruge prvog mađarskog kralja, svetog Stjepana. U 14. stoljeću obitelj Lackfi, odnosno kroatizirano Lacković, jedna je od najmoćnijih plemićkih obitelji u Ugarskoj, s posjedima u čak petnaest županija. Stjepan II. Lacković naslijedio je od svog oca Čakovec te se ponekad navodi i kao Stjepan Lacković Čakovečki. U izvorima se prvi puta spominje 1343. godine, a među brojnim funkcijama koje je obavljao izdvojit ću samo one koje su bitne za Slavoniju i Hrvatsku, odnosno događaje koji su doveli do Krvavog sabora. Godine 1371. spominje se kao hrvatsko-dalmatinski ban (da razjasnimo, u to vrijeme Križevci su dio Kraljevine Slavonije i na tom području u ime kralja upravlja slavonski ban), zatim obavlja određene službe u Ugarskoj, da bi ga kraljica Elizabeta u lipnju 1383. imenovala slavonsko-dalmatinskim banom, no s tog je položaj smijenjen 1384., te se potom pridružuje pobuni braće Horvat, odnosno „ligi“, što je već spomenuto ranije. Krajem 1385. prisustvuje krunidbi Karla Dračkog, no u svibnju 1386. nalazimo ga kao pristalicu kraljica Marije i Elizabete. Nakon bitke kod Gorjana ponovno mijenja stranu i u srpnju je jedan od vođa „lige“, a uskoro postaje i palatinom (potkraljem). Također između 1391. i 1397. župan je županije Zagorje i na toj funkciji će biti kada je smaknut na križevačkom saboru. U međuvremenu do 1392. obavljao je funkciju palatina (podsjetimo kralj je u to vrijeme bio Žigmund), a 1396. pridružio se kao jedan od najznačajnijih vojskovođa Žigmundovom pohodu protiv Osmanlija. U samoj bitci kod Nikopolja bio je zapovjednik desnog krila kršćanske vojske, te je nakon bitke, bez osnova, bio jedan od okrivljenika za poraz. Vrativši se iz Bugarske Lacković ponovno staje na čelo nezadovoljnika i traži novog kralja smatrajući da Žigmund nije preživio. Ukratko, u petnaestak godina koje su protekle od smrti kralja Ludovika do Krvavog sabora Stjepan II. Lacković nekoliko puta mijenja strane, pristajući povremeno uz pobunjenike, no kada uvidi da mu je korisnije biti uz Elizabetu, Mariju ili Žigmunda priklanja se njima. Možda je upravo ta njegova prijetvornost i često mijenjanje strana s jedne strane, a neupitna vojna i gospodarska moć s druge, dala povoda Žigmundu da ga likvidira, nakon što je shvatio da Stjepan II. Lacković nije osoba na koju bi se u svojim budućim vojnim i političkim planovima mogao sigurno osloniti, a potencijalno mu može postati i iznimno opasan protivnik.
O samom Krvavom saboru postoji iznimno malo vjerodostojnih izvora. Prvenstveno radi se o kronici zadarskog patricija Pavla Pavlovića, zatim o Mađarskoj kronici povjesničara Thuroczy-ja, te bilješci znamenitog kroničara Baltazara Adama Krčelića. Pavao Pavlović sabor spominje tek kratko, u jednoj rečenici: „U utorak 20. mjeseca veljače, u Križevcima u kuriji našeg gospodina kralja Sigismunda ubijen je bio Stjepan Lacković sa svojim nećakom od strane nekih ugarskih baruna.“ Mađarski povjesničar Thuroczy pak donosi puno detaljniji opis događanja, no problem je u tome što je čitava kronika nastala u osamdesetim godinama 15. stoljeća, dakle gotovo stoljeće nakon Krvavog sabora, te stoga može djelomično biti upitna njena vjerodostojnost. Thuroczy piše: „Velika me nevolja pritiskala i toliko toga me mučilo da nisam odmah poslije njegova povratka vidio težinu osvete nad osobama koje su se ogriješile. Uzimao je gradove od njih i davao sebi vjernima. Nije kažnjavao one koji su mu dolazili u susret niti je uskraćivao kraljevsku dobrohotnost onima koji su molili. Mislio je da će pokazujući milost ovima, tim lakše uhvatiti one koji su se zločinom ogriješili o njihova kraljevska prava. Kralj je zbog toga hinio i veliku duševnu bol te se na taj način broj njemu vjernih povećavao. Zbog toga je kralj postajao sve odvažniji i odlučio sazvati sve (sabor) u grad po imenu Križevce, koji je smješten u Slavoniji. U te dane došlo je veliko mnoštvo plemića pod vodstvom vojvode Stjepana sina Laczka, vođe pobune koji se uzdao ili u kraljevsku milost ili u čete koje je sa sobom doveo tako mnogobrojne kao i kralj. Tamo je došao s povjerenjem. Kralj je jednoga dana u svoj dom pozvao prvake kraljevstva, a s njima i vojvodu Stjepana, prema kojem je postupao kao prema sinu. Iznenada ga je zarobio i odrubio mu glavu. Kada je glas o njegovoj smrti došao do njegovih, oni su potrčali k oružju da ga osvete. I bilo bi bez ikakve sumnje došlo do velikog krvoprolića da nije njegovo tijelo bačeno s visoke kuće i tako ukazalo njegovim na teško stanje i da nisu neki, videći strahotu, uzviknuli: ‘Prestanite jadni, dalje umirati!’. Zar ne vidite propast onih koji su se dohvatili oružja. Nakon toga se njihov bijes stišao te je svaki od njih pokušao na najsigurniji način pobjeći. Tako je vojvoda Stjepan kažnjen za neizrecive zločine koje je učinio kao povrjedu kraljevskog dostojanstva. On je, naime, bio optužen da je počinio taj zločin zbog kojeg je osuđen dok je Sigismund poslije bitke kod Nikopolja lutao morima. On je turskom caru Bajazitu poslao glasnike i njegovu je kćer obećao kralju Ladislavu, kojeg je kušao navesti da mu pomogne protiv kralja Sigismunda, ako mu uspije osigurati Bajazitovu kćer za ženu. Na to su mnogobrojne turske čete prodrle u Ugarsku pustošeći krajeve između Save i Drave i tamo pobili mnogo stanovnika. Već su prije toga Turci provalili i u krajeve Ugarske i tamo pustošili po srijemskim gradovima i prouzročili veliku pustoš. Svjedoci govore da su i sada u tim gradovima štete velike.“
Nakon likvidacije Stjepana II. Lackovića po svemu sudeći sabor je nastavljen bez obzira na to što se dogodilo. Kroničar Baltazar Adam Krčelić u svom djelu Povijest stolne crkve zagrebačke tvrdi da je u rukama imao zaključak tog Krvavog sabora, no da je on izgubljen, te u svojim zapisima donosi ono što mu je ostalo u sjećanju. Prema Krčeliću sabor je nastavio s radom nakon Lackovićeva smaknuća, a kralj Žigmund je potvrdio neka državna prava Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, te zasebno prava Ugarske. Također naredio je da se ponovno uspostave zanemareni sudovi, a za kraljevske povjerenike imenovao je slavonskog bana Detrika Bubeka za Slavoniju, a zagrebačkog biskupa Ivana i krbavskog kneza Butka za Hrvatsku i Dalmaciju.
Iz svega ovoga jasno je da je na saboru likvidiran Stjepan II. Lacković, i to zbog izdaje kralja, a možda i njegov nećak, za koji Rački tvrdi da se zvao Andrija, a povjesničarka Marija Karbić da mu je ime Stjepan. Nakon likvidacije Lackovića, spriječeno je daljnje krvoproliće, Lackovićevi pristaše se povlače, dok sabor dalje nastavlja s radom te donosi nekoliko važnih zaključaka u državnim pravima, sudovima i imenovanjima.
Druga velika nepoznanica vezana uz Krvavi sabor mjesto je njegova održavanja. Opće je prihvaćeno da je njegovo poprište bila crkva Svetoga Križa, što je najvjerojatnije pogrešno. Naime crkva Svetoga Križa, ovakva kakvom je danas poznajemo nastala je tek sredinom 15. stoljeća, dakle pedesetak godina nakon Krvavog sabora, a toranj je dobila sredinom 17. stoljeća. Krajem 14. stoljeća, u vrijeme održavanja Krvavog sabora, crkva je bila gotovo upola kraća s vjerojatno manjim svetištem, te kao takova neprimjerena za održavanje bilo kakvih većih okupljanja. Također izvori spominju kraljevu kuriju (Pavao Pavlović) i visoku kuću s koje je bačeno Lackovićevo tijelo (Thuroczy) iz čega je potpuno jasno da se Krvavi sabor nije održao u crkvi Svetoga Križa.
No gdje onda valja tražiti mjesto održavanja Krvavog sabora? Kao prvo treba reći da su Križevci krajem 14. stoljeća bili središte najveće županije koja se prostirala od Kalnika na sjeveru do rijeke Save na jugu i Našica na istoku. Kako su u ono vrijeme županije zapravo bile zajednice plemstva koje je živjelo na nekom području, u Križevcima su se redovito održavale plemićke skupštine i u gradu je morao postojati za to odgovarajući prostor, vjerojatno županijska utvrda. Također Križevci su tada uz Zagreb, gdje se nalazilo središte biskupije, najznačajniji grad Kraljevine Slavonije u kojem se redovito sastaje sabor slavonskog plemstva. Prije Krvavog sabora pouzdano znamo da ih je bilo šest tijekom 14. st., a zasigurno i više. Kako za takva saborovanja, na koje povremeno dolazi i Ugarsko-hrvatski kralj, (Ludovik Anžuvinac održao je sabor u Križevcima 1380. g., a kralj Matija Korvin 1466.), mora postojati adekvatno mjesto za održavanje. Tome je vjerojatno služila ona ista županijska utvrda.
Sada se postavlja pitanje gdje se ta utvrda nalazila. Neki je smještaju pokraj crkve Svetoga Križa, no utvrde se ne grade u podnožju brijega, već na njihovom vrhu. U središtu grada, na trgu Antuna Nemčića, postoji zgrada koju Križevčani nazivaju Sabornica. Kako je riječ o baroknoj zgradi iz 18. stoljeća, dakle podignutoj nakon što je u Križevcima održan posljednji hrvatsko-slavonski sabor, zasigurno u njoj nije bilo Krvavog sabora. No, možda je upravo na tom mjestu bila nekadašnja županijska utvrda koja je služila za plemićka i saborska okupljanja, tim više što se Sabornica nalazila tik do južnih gradskih vrata Donjeg Grada. Stara srednjovjekovna utvrda je porušena, sagrađena nova zgrada, no naziv Sabornica se zadržao.
Drugo moguće mjesto gdje se nalazila županijska utvrda bio bi prostor između Donjeg Grada i Gornjeg Grada. Naime kako je Sv. Križ stariji od Križevaca, iznad crkve se u 11. stoljeću (a možda i ranije) razvilo naselje koje će krajem 12. st. postati središte županata i kasniji Donji Grad. Moguće da je sjeverno od njega podignuta županijska utvrda, a onda 1252. osnovan i Gornji Grad, pa je ta utvrda mogla služiti stanovništvu obaju Križevaca kao zaštita. Također na najstarijim crtežima Križevaca vidljiva je utvrda sjeverno od Donjeg Grada, no nije jasno radi li se tu o zidinama augustinskog samostana, danas prostor Grkokatoličke katedrale, ili je ipak riječ u utvrdi Križevačke županije, poprištu događanja Krvavog sabora križevačkog.
Nakon ovih razmatranja o tome što se sve dogodilo na samom Krvavom saboru i mogućem poprištu njegovog održavanja, vraćamo se zbivanjima koja su slijedila nakon njega, a koja će imati značajan utjecaj na kasniju hrvatsku povijest.
Nakon ubojstva Stjepana II. Lackovića na saboru u Križevcima, ponovno se razbuktala pobuna hrvatskog plemstva, kojoj su se ovoga puta pridružili i brojni bosanski velikaši predvođeni Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem, gospodarom Donjih krajeva, tj. porječjem rijeke Vrbas. Žigmundovu načinu vladanja uskoro su se usprotivili i ugarski velikaši, koji su ga u travnju 1401. zarobili u Višegradu i nakratko zatvorili u utvrdi Šikloš u mađarskoj Baranji. Posredovanjem hrvatskog bana Nikole Gorjanskog većina ugarskih pobunjenika ubrzo se pomirila sa Žigmundom i on je vraćen na prijestolje, no manji dio pobunjenika pristao je uz hrvatske i bosanske velikaše, koji su u Zadru, kao Žigmundovog protukralja, u kolovozu 1403. okrunili Ladislava Napuljskog. Ladislav, prisjećajući se sudbine oca Karla II. Dračkog, nije se želio na krunidbu uputiti u Stolni Biograd (Székesfehérvár), gdje su se uobičajeno krunili ugarski kraljevi, već se ubrzo nakon zadarske krunidbe vratio u Napulj.
U svim tim neprestanim sukobima Žigmund je imao i malo sreće. Naime na samom početku 15. stoljeća Mongoli pod vodstvom Timura Lenka napadaju Osmansko Carstvo, što će na neko vrijeme usporiti njegovu naglu ekspanziju, te prestati prijetiti kraljevstvima na jugoistoku Europe. Tako se barem nakratko Žigmund riješio osmanske opasnosti. U to vrijeme, između 1405. i 1408., pada i njegova ženidba s Barbarom Celjskom, u narodu poznatom i kao Crna kraljica.
Žigmundu je sada preostalo još samo da slomi otpor bosanskih velikaša. U tri vojna pohoda koje je poduzeo između 1405. i 1407. nije imao mnogo uspjeha, no njegov četvrti pohod u Bosnu, 1408. godine, bio je uspješan. Zahvaljujući izdaji zarobio je kralja Tvrtka II., te više od stotinu drugih velikaša, koje je nakon toga vjerojatno dao pogubiti. Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić uspio se spasiti pokorivši se kralju, čime je dvorska pobuna protiv Žigmunda konačno završena, a on se napokon učvrstio na položaju ugarskog i hrvatskog kralja. S druge strane kralj Ladislav Anžuvinac, shvativši da nikada neće moći učvrstiti svoju vlast na istočnoj obali Jadrana, 1409. godine prodaje Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag, zajedno sa svojim pravima na Dalmaciju, Mletačkoj Republici za 100.000 dukata.
Tako je nakon više od četvrt stoljeća završena borba za naslijeđe anžuvinske dinastije na prostoru Hrvatske i Mađarske, odnosno borba za ugarsko-hrvatsku kraljevsku krunu. Krvavi sabor u Križevcima bio je tek jedan od brojnih mučnih epizoda tog dugotrajnog sukoba. Epilog te borbe je da će Venecija sljedećih gotovo četiri stoljeća, sve do propasti 1797., vladati Dalmacijom, a Žigmund Luksemburški pola stoljeća, od krunidbe 1387. do smrti 1437. biti ugarskim i hrvatskim kraljem. Žigmund će 1419. postati i češkim kraljem, a 1433. u Rimu će biti okrunjen i za rimsko-njemačkog cara, te će tako postati jedan od najmoćnijih vladara u Europi. Umro je u češkom gradu Znojmo 9. prosinca 1437. kao posljednji član dinastije Luksemburgovaca.

Fotografije: Razglednica s motivom slike baruna Ljudevita Ožegovića „Krvavi sabor u Križevci“, GMK-6585 (naslovna fotografija) i slika Otona Ivekovića Skica za sliku “Krvavi sabor križevački”, GMK-494