Večeras predstavljanje knjige Nade Pomper “Pod jednim zvonom dva jezika”

O priređivačici i prevoditeljici

Nada Pomper (Repušnica, 1942.), spisateljica, prevoditeljica, urednica, nastavnica hrvatskoga jezika s diplomom Pedagoške akademije u Zagrebu. Kao tumač za njemački jezik odlazi 1970. s obitelji u Njemačku, živi u Münchenu. Piše na njemačkome i hrvatskome jeziku (na standardu i na kajkavskome narječju), objavila je više zbirki pjesama, pripovijetke, eseje, putopise. Zastupljena je u tridesetak zbornika i u više antologija, kao i u Hrvatskoj književnoj enciklopediji.

Pjesme su joj prevođene na njemački i rumunjski jezik, a neke su i uglazbljene. U bavarsku književnost ulazi lirikom na njemačkom jeziku u glasilu Literatur in Bayern u Münchenu, a u hrvatsku kajkavsku baštinu lirikom u antologiji Kajkavska lirika Moslavine. Prevodi i objavljuje njemačko suvremeno pjesništvo u novinama Hrvatsko slovo (45 pjesnika). Njemački prijevod lirike Dragutina Tadijanovića Gozba – Festmahl 2000. u izdanju nakladničke kuće Gerhard Hess Verlag u Ulmu nastao je u okviru djelatnosti kao pročelnice za kulturu Društva hrvatskih intelektualaca u Bavarskoj. Kao članica uredništva djelovala je na izdavanju hrvatskoga glasila Pleter u Münchenu.

Članica je Društva suvremene lirike u Leipzigu, Društva književnika Njemačke u Bavarskoj, Udruge Friedrich Nietzsche u Münchenu, Bavarsko-hrvatskog društva u Münchenu, Matice hrvatske te Hrvatske paneuropske unije u Zagrebu. Za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj angažirala se materijalno, socijalno i kulturno, što čini sve do danas.

O antologiji Pod jednim zvonom dva jezika / Zwei Sprachen unter einer Glocke

  Pjesnička riječ je kao glas zvona: budi i uzbuđuje, uči i podučava, potiče na razmišljanje i radost, hrabri u vremenima klonulosti, upozorava da nakon klonulosti i sumnja dolazi nada… Zvono ima glas koji svi razumiju i jezik koji je svima poznat… Nekoć je njemački bio drugi jezik hrvatskih pisaca. Tom smo jeziku dužni zahvalnost za mnoge poticaje u književnosti, znanosti i publicistici.

  Josip Bratulić, Zvona uvijek zvone

   Nacionalna književnost nema više vodeću riječ, čas je za epohu svjetske literature i svatko mora pridonijeti ubrzanju te epohe«, rekao je Goethe u razgovoru s Eckermannom  31. siječnja 1827. (…) U pismu 27. siječnja 1827.  Karlu Streckfußu, prevoditelju talijanskih klasika, piše: »Uvjeren sam da se stvara svjetska književnost.« i proriče: »Nijemac može i mora tu najviše djelovati, on mora odigrati tu lijepu ulogu okupljanja.«

Dieter Borchmeyer, Svjetska književnost u očima Goethea

Početak dvadesetog stoljeća u hrvatskoj je književnosti snažno obilježen priključivanjem europskoj književnoj i kulturnoj matici… a ključna je razlika među književnicima toga doba bila, prije svega, ideološko nesuglasje i prijepori. (…) U dvadesetom stoljeću, dobu snažnih nemira i društvenih totalitarizama, lirska je poezija našla put do čitatelja i zadržala se u njihovoj svijesti kao literarno-estetska potreba i način spoznaje unutarnjeg svijeta i vlastite ljudskosti.

    Srećko Listeš, Hrvatska lirika u stoljeću nemira

O predstavljačima

Josip Bratulić, hrvatski filolog, povjesničar književnosti i kulture (Sveti Petar u Šumi, 13. II. 1939). U Pazinu pohađao gimnaziju, a u Zagrebu na Filozofskom fakultetu diplomirao hrvatski jezik i književnost i komparativnu književnost te magistrirao i doktorirao. Od 1977. radi na Filozofskom fakultetu, gdje je redoviti profesor na Katedri za stariju hrvatsku književnost od 1987. do umirovljenja; dekan od 1991. do 1993. Predsjednik Matice hrvatske od 1996. do 2002. Redoviti je član HAZU od 2000. godine. Glavna su područja njegova znanstvenog zanimanja hrvatsko i slavensko književno srednjovjekovlje, hrvatski glagolizam, hrvatska dopreporodna književnost te osobitosti hrvatskoga kulturnog stvaralaštva na istarskome tlu. Objavio je studiju o Istarskom razvodu s kritičkim izdanjem teksta (1978) te kritičko izdanje Vinodolskoga zakona (1988).

Nekoliko važnih pretisaka starih hrvatskih knjiga popratio je pogovorima i tumačenjima. Preveo je i protumačio Žitja Konstantina Ćirila i Metodija i druga vrela te priredio i popratio bilješkama Izabrane poslanice svetoga Jeronima (1990). Objavio je knjige rasprava Istarske književne teme (1987), Sjaj baštine (1990), Izazov zavičaja (1990), Slavonske književnopovijesne teme (2013), zatim knjigu eseja Mrvice sa zagrebačkog stola (1994), Leksikon hrvatske glagoljice (1995), monografije Istra: zavičaj starina i ljepota (2000), Pula: oduvijek (2001), Hrvatski ex libris (2007) i dr. Sudjelovao je na velikim kulturološkim projektima: Pisana riječ u Hrvatskoj, Hrvatski narodni preporod, Dva tisućljeća pisane riječi u Istri, Pavlini u Hrvatskoj, Hrvati – kršćanstvo, kultura, umjetnost (Vatikan). Za seriju »Istra kroz stoljeća« priredio je desetak knjiga. S kiparom Želimirom Janešom ostvario je jedinstveno spomen-obilježje, Aleju glagoljaša Roč – Hum.

Mislav Ježić, hrvatski indolog i filozof (Zagreb, 20. IX. 1952). U Zagrebu diplomirao indologiju, filozofiju, opću lingvistiku i grčki. Doktorirao 1983. tezom o rgvedskim himnima. Od 1998. redoviti profesor indijske filologije na Sveučilištu u Zagrebu; bavi se indoeuropskim izvorima vedske predaje, istraživanjem početaka indijske filozofije uspoređujući ju s arhajskom grčkom, istražuje staru indijsku epiku te brahmanizam i hinduizam. Studijske je godine proveo na Sveučilištu u Bonnu 1978. − 1979., na Sveučilištu u Delhiu 1989. − 1990., a 1996. − 1997. na Sveučilištu Harvard, gdje je bio pozvan da predaje na doktorskome studiju.

Uveo je studije turkologije i hungarologije i osnovao Katedru za računalnu lingvistiku. Od 2017. redoviti je profesor u trajnome zvanju na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Organizirao nekoliko stalnih međunarodnih znanstvenih skupova s područja indologije te uredio i objavio nekoliko znanstvenih zbornika. Redoviti je član HAZU od 2000. Najznačajnije knjige: Ṛgvedski himni (1987), Mišljenje i riječ o bitku u svijetu (1989), Ṛgvedske upanišadi (1999), Hellada i Indija: poredbenofilozofijske rasprave (2016). Objavio je i preko 120 znanstvenih i stručnih članaka s područja indologije, filozofije, jezikoslovlja i hrvatskih studija u zemlji i inozemstvu. Od 1991. do 2003. bio je predsjednik je Hrvatske paneuropske unije, otada je počasni predsjednik. Od 1995. „prvi potpredsjednik” Međunarodne paneuropske unije, a 2003. ponovo je izabran na dužnost potpredsjednika.

Nevenka Nekić, (Zagreb, 8. V. 1942), hrvatska književnica, prevoditeljica i slikarica. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirala je povijest i knjižničarstvo. Predavala je po školama u Zagrebu i zagrebačkoj okolici do umirovljenja 2000. Piše scenarije za dokumentarne filmove za HRT, a za radijske postaje emisije iz povijesti i književnosti. Njezin spisateljski opus čine eseji iz likovne umjetnosti, pjesme, pripovijetke, polemički i politički članci, putopisi, romani, drame te lirska proza.

Značajnija djela: Život i djelo dr. Antuna Bauera (1992), Moja mala suputnica iz Pregrade (1994), Ruđe iz Dubrovnika (1995), Bračka kvadrifora (1995), Legende, kronike i zapisi (1997), Grad-zvijezda (1998), Vukovarske elegije (1999) Croatia petrea ( 2000), 13 strašnih priča i jedna groteska (2001), Uspomene iz Slovačke (2002.), Ispovid Marije Mijatove sestri Grgici (2002), Poljubac antike (2003), Juraj Batelja – Nevenka Nekić, Stepinčevim stopama po rodnome kraju ( 2003), Anđeo tame (2004), Tajne sfere (2004), Šetnja s carskom maskom (2006), Stotine godina visovačke samoće (2007), Ruđer Bošković (2008), Kardinalovo srce (2008), Hobotnica II (2009), Burik: roman o svećeniku ubijenom u Domovinskom ratu (2009), Demon i Sveta Krv (2009), Jean ili miris smrti (2012), Moja dva stoljeća (2017), Slovački zaslužnici (2017), Ogledi, kritike i polemike 2007. – 2019. (2020). Neki tekstovi N. Nekić ušli su u čitanke za osnovne škole i gimnazije.