Marija Prodan, prof. defektologije – dobitnica Nagrade Koprivničko-križevačke županije za životno djelo

Ovogodišnja dobitnica Nagrade Koprivničko-križevačke županije za životno djelo je Marija Prodan, prof. defektologije iz Križevaca. Nagrada joj je uručena na svečanoj sjednici Županijske skupštine povodom obilježavanja Dana Koprivničko-križevačke županije za najviše uspjehe u radu i aktivan doprinos integraciji djece s teškoćama u razvoju u sredine u kojima žive te time razvoju civilnog društva kroz odgojno-obrazovni i humanitarni rad.

Porazgovarali smo s njom o tome što za nju znači ova nagrada.

“Nagrada za životno djelo Koprivničko-križevačke županije za mene znači veliku čast i priznanje za moj 41-godišnji rad koji sam posvetila djeci i odraslim osobama s teškoćama u razvoju. Nagrada me, naravno, i ugodno iznenadila, prvenstveno zahvaljujem kolegama i kolegicama koji su me predložili, a najviše Županijskoj skupštini, Povjerenstvu županije kao i samom županu koji su prepoznali moje dugogodišnje profesionalno i humanitarno zalaganje da se osobe s teškoćama integriraju u lokalnu zajednicu i da taj moj rad zaslužuje nagradu za životno djelo.

Ja sam se trudila kroz svoj dugogodišnji rad koji je započeo 1977. godine u posebnim odjelima u redovnoj školi Osnovne škole “Vladimir Nazor”, a od 1980. godine započela je integracija djece s teškoćama u redovni sustav. Stručnjaci koji su tada radili u odjelima posebnog programa shvatili su da integraciju ne možemo provesti bez odgovarajućih prostornih , materijalnih i kadrovskih uvjeta. Već tada, 80-tih godina organizirali smo pomoć redovnom sustavu, mi stručnjaci smo se podijelili po općinama i bili podrška školama koje nisu imale stručne timove. U posebne odjele tada su se počeli upisivati učenici sa višestrukim teškoćama koji su do tada bili u institucijama. Na ovaj način su ostajali u svojim porodicama”.

Taj rad u svim tim godinama zahtjevao je puno angažmana?

“Uvidjela sam da, osim ovog redovnog sustava, još treba nešto našim učenicima kao i podrška roditeljima te sam 1990. zajedno s roditeljima osnovala udrugu koja je bila suport sustavu i gdje se pomaže roditeljima.

Danas je ta udruga poznata u našoj sredini pod nazivom udruga “Maslačak”. 1995. postajem voditelj Odjela posebnog programa u osnovnoj školi i počinjem uviđati da su ti prostorni i materijalni uvjeti nezadovoljavajući. 1998. godine počela sam s izradom elaborata o potrebi izgradnje Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju gdje bi učenici s teškoćama dobili potrebne uvjete za školovanje i integrirali se u zajednicu u kojoj žive. Naravno da su mi u tome uvijek pomagali moji kolege i kolegice. Koprivničko-križevačka županija, koja je tada bila osnivač osnovnih škola, i Grad Križevci prihvatili su elaborat. Uz potporu ministarstava počeli smo izgradnju dva centra, u Križevcima i Koprivnici . Svojom stručnošću i velikim entuzijazmom kolega iz Koprivnice i ja ukazali smo vodećim strukturama da je potreba izgradnje takvih centara značajna za djecu s teškoćama u razvoju i svu djecu i tada su ti projekti realizirani . Mi smo se u COOR uselili 2003. godine, najprije kao područni odjeli, a 2006. smo postali samostalna ustanova. Ove dvije ustanove u našoj županiji su vodeće ustanove koje zapošljavaju kompetentne stručnjake, koje provode predškolski odgoj, osnovno školovanje za djecu s teškoćama u razvoju od treće do 21. godine života. Naša županija prepoznata je kao vodeće županija u sustavu organizirane brige za djecu s teškoćama. Mi smo uvijek i potpora redovnom sustavu, bez obzira što službeni nismo centar potpore, to ćemo jednog dana postati.”

O sebi i svojim nastojanjima da se što više pomogne djeci s teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima, Marija (Maja) Prodan nam je kazala:

“Ja sam napredovala i u zvanje mentora , kao učitelj sam radila u odjelima 28 godina i tu sam stekla stvarno veliko iskustvo u neposrednom radu, a kao ravnateljica ustanove opet sam stekla druga iskustva gdje moraš imati neke druge kompetencije za vođenje ustanove. Isto tako sam se uvijek zalagala i za još neka druga prava roditelja i osoba s teškoćama . Bila sam i član Saveza udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom u Hrvatskoj kada se donosio Zakon o pravu roditelja djece s teškoćama za status roditelja njegovatelja kao i pravo na osobnu invalidninu djece s teškoćama.”

Bilo je teško probiti taj put?

“Da, bilo je teško. Danas kad gledamo na početak, vidimo da se puno toga napravilo, napredovalo se, a naravno da još puno i treba napraviti . Danas je i zakonska regulativa dobro posložena tako da je točno propisano tko su učenici s teškoćama u razvoju. Naša županija, kao i gradovi u njoj, podupiru programe naših stručnjaka, naših ustanova i djeca su integrirana u sve događaje. Vrlo dobre uspjehe postižu u sportu, obilježavamo značajne datume”.

Potrebno je razumjeti djecu i njihove roditelje?

“Potrebno ih je razumjeti i staviti se u ulogu roditelja i djece. No, još ima puno toga za napraviti. Mislim da treba bolje povezati zdravstvo, prosvjetu i socijalu da roditelji ne bi lutali. Kad se sretnu s teškoćom svog djeteta, kad su u tom šoku, ja bih savjetovala roditeljima da se obrate stručnjacima u našim ustanovama, u centrima za odgoj i obrazovanje u Križevcima i Koprivnici. Tu će sigurno dobiti stručno usmjerenje od kuda početi. U ranoj intervenciji, od 0 do 3 moramo još poraditi, radimo s djecom od treće godine u predškolskom programu, ali treba što ranije početi. Isto tako nam je veliki problem odraslih osoba koje završe osnovno školovanje , u sustavu su do 21. godine života, završavaju za pomoćna zanimanja, u pravilu se ne zapošljavaju. Zato treba razvijati socijalno poduzetništvo i raditi na osnivanju stambenih zajednica kako bi se osamostalili.

Ja sam u mirovini, ali to ne znači da moj rad tu prestaje. I dalje ću se truditi da se programi koji su započeti i realiziraju. Mlada ekipa je u Centru za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju stručna, puna novih saznanja i entuzijazma i sigurno će realizirati puno toga što je započeto. Ja mogu pomoći svojim iskustvom i uvijek sam na raspolaganju. Treba puno raditi, posvetiti se, to je poziv – to nije zanimanje, u tome si cijeli život ako hoćeš raditi kvalitetno i onda se vide rezultati ” – poručuje Marija Prodan. (J.I.)