“Svi smo mi braća” – Intervju s Mohamedom Bolla, imigrantom palestinskog porijekla koji živi u Njemačkoj

Mohamed Bolla je Palestinac koji je prije nekih 5 godina u jednom od tadašnjih migrantskih valova stigao u Njemačku. Ubrzo nakon toga njemačke vlasti smjestile su ga u istočnonjemački grad Weimar, gdje još uvijek živi i radi. Svoja iskustva i doživljaje s imigrantskog putovanja koji je za njega počeo od rodne Palestine, preko Sirije, Turske i zemalja bivše Jugoslavije pa sve do Njemačke, podijelio je za naš portal. Ovaj intervju nastao je prije nego li je hrvatska javnost saznala da će dio novih migranata dobiti azil i biti stambeno zbrinuti, među ostalim, u grad Koprivnicu kao i u druge gradove i županije u Hrvatskoj. Razmišljanje i stavovi ovoga arapskog imigranta, nadamo se, možda će pokušati promijeniti percepciju o imigrantima koja vlada u hrvatskom društvu. Prije svega smanjiti antiimigrantski histeriju te diskriminatorsku retoriku i pozivanja na nasilje.

Gospodine Mohamed Bolla, možete li za početak nešto više reći o sebi? Nešto o svome životu, od kuda dolazite i kakav je vaš život ovdje u Njemačkoj?

Naravno, mogu i hoću. Kako bi bilo lakše, govoriti ću kombinacijom njemačkog i engleskog jezika. Prvo, zahvalio bi se na intervju koji ste mi ponudili. Nisam još dobio priliku da dajem izjavu ni jednom mediju odkad sam u Njemačkoj. Ja sam iz Palestine, imam 30 godina i prije par godina došao sam u Njemačku kao i tisuće drugih. Inače sam po struci profesor književnosti i matematike. Osim njemačkoga kojega sam naučio po dolasku u Njemačku, služim se još i francuskim te engleskim. Život u Njemačkoj za sada je u redu, radim razne poslove, ljudi me prihvaćaju, ne osjećam se baš kao stranac.

Možete li nam reći što vas je potaklo na to da iz Palestine dođete u daleku Njemačku?

Kao i većinu mojih sunarodnjaka i drugih ljudi iz arapskog svijeta, razlog za odlazak bila je nemogućnost normalnog života uslijed sukoba i rata. U Palestini se gotovo ne može živjeti, tamo smo pod konstantnim terorom i okupacijom izraelske vojske. Mislim da vam je to i više nego poznato. To traje više od pola stoljeća. Ne krivim običan izraelski narod nego njihove elite koje imaju imperijalističke ambicije i provode etničko čišćenje Palestinaca. Na putu do Njemačke doživio sam i jednu strašnu životnu tragediju.

Možete li nam reći o kakvoj se tragediji radi?

Teško mi je govoriti o tome, zaista teško. U izbjeglištvo nisam išao sam već sa svojom ženom. Zajedno smo krenuli iz Palestine i sve je bilo dobro dok nismo stigli u Siriju. U Siriji je bjesnio rat, na sve strane borbe i razaranja. Kako smo ušli u jedan sirijski grad, u borbi koja je trajala, žena mi je izgubila život. Poginula je pred mojim očima i to od sirijske vojske.

Vi ste nakon te užasne tragedije nastavili dalje putovanje?

Da, nisam imao izbora. Povratak u Palestinu više nije bio moguć. U Siriji sam nekako najprije sahranio ženu, a onda sam se s grupom drugih migranata morao proći kroz Siriju i ući u Tursku. Onda smo prešli Srbiji, Hrvatsku i na kraju stigli u Njemačku. Ne želim se baš sjećati pogibije svoje supruge. Željeli smo samo da stignemo tamo gdje nema rata i gdje možemo imati običan i normalan život.

Jeste li u Srbiji i Hrvatskoj imali problema s policijom na granici?

Ne. Moja grupa u kojoj je bilo mnogo majki s djecom i muškaraca, nismo doživjeli neugodnosti s policijom u vašoj i susjednim zemljama. Ne mogu se požaliti.

Što sada radite u Njemačkoj? Čime se bavite? Dali radite možda u svojoj profesorskoj struci?

Ne, nažalost ne radim kao profesor književnost i matematike. Radio sam to u Palestini, ali zbog stalnih sukoba to je bilo teško. U Njemačkoj radim kao zaštitar, radio sam i jedno vrijeme na građevini. Kao zaštitar znao sam zaraditi oko preko tisuću eura. Nije to lak posao, ali od nečega se mora početi.

Dali dobivate kakvu novčanu pomoć od njemačke države?

Da, dobiva se, ali čovjek mora raditi da bi živio, a ne čekati samo milostinju. Ta pomoć nije velika. Ja sam navikao raditi i ne mogu se zamisliti da živim kao besposličar.

Kakav je odnos Nijemaca prema vama? Dali ste doživjeli kakvo nasilje ili vrijeđanje?

Dosada nisam. Nitko me nije napao na ulici ili mi nešto loše napravio. Ovi Nijemci među kojima se ja krećem, kulturni su i civilizirani. Uvijek spremni pomoći i dati podršku. U Weimaru imate mnogo različitih naroda i religija, tu je dosta Turaka pa Rusa i Čeha. Stvarno multikulturalno mjesto i puno tolerancije. Dovoljno je prošetati ulicama Weimara i vidjeti ćete poruke na zidovima s kojih se poručuje dobrodošlica izbjeglicama. Na kraju, svi smo mi ljudi, svi smo braća i bilo kakve podjele po vjeri i naciji su besmislene. Vi dolazite iz Hrvatske, no to što ste Hrvat to mi ništa ne znači, bitno je da ste čovjek i držite do ljudskosti. Najbitnije je biti čovjek.

Jeste li čuli možda za Hrvatsku? Znate li neku poznatu hrvatsku ličnost?

Naravno, čuo sam. Znam za vašu nogometnu reprezentaciju, posebno za Šukera i Bobana. To su bili dobri i jako popularni igrači. Od povijesnih ličnosti, samo znam za Josipa Broza Tita i Pokret Nesvrstanih. Tito je bio veliki čovjek i danas je popularan u arapskom svijetu. Znam za Tita, Nasera i Nehrua. O njima, Pokretu Nesvrstanih i Jugoslaviji učili smo u školi. Dok su oni bili živi i djelovali, arapski svijet nije uništavala Amerika i druge imperijalističke zapadne sile. Za svu nesreću moga palestinskog naroda, drugih arapskih naroda pa i većinu čovječanstva, po mome mišljenju, kriv je kapitalizam, rat za naftu i profit. Multinacionalne kompanije i krupni kapital uništava planetu zemlju, prirodi, ljude i životinje. Nisu nama Arapima krivi ni hrvatski ni američki ili njemački seljak i radnik nego bogate i pohlepne svjetske elite. Ja i vi smo isti, među nama nema razlike. Stvar je u kapitalističkom globalnom sustavu. Svi smo mi njegove žrtve, žao mi je da to jedan dio ljudi u svijetu ne shvaća. Žao i mi je one manjine moga naroda i drugih arapskih naroda koju su se stavili u službu terorizma i ubijaju nevine ljude. No, mi svi nismo isti, ima nas, vjerujem većina koji smo normalni. (zv)

• 

•