Križevačka pjesnikinja Milica Ježovita Levak

U gostima nam je bila Križevčanka Milica Ježovita Levak, pjesnikinja pa
predstavljamo njeno stvaralaštvo, pjesme kojih je napisala veliki broj,
prikupila svoje misli pretočene na papir.

“Ima toga dosta. Iza mene su dvije izdane knjige, jedna posvećena mom
gradu koja se zove “Križevci ostaju, sve drugo će proći” što je i istina.
Posvećena je mom gradu zato jer sam ja tu rođena, tu je moj dom, moj
prag, moj život, pa sam napisala tu knjigu da ostane na sjećanje mladim
naraštajima i onima koji dolaze. Druga knjiga je posvećena haiku pjesništvu.
To je drugačiji model pisanja, ali i u tome sam se našla, dobro je prihvaćeno i
izdana je knjiga isto 2016. godine.”

Milica Ježovita Levak potvrđuje da inspiracije za pisanje uvijek ima u
Križevcima.
“Ima jako puno inspiracije. Trebalo bi čak napraviti nastavak na ovu prvu
knjigu, jer imam još dosta pjesama za nastavak, ali i za cijeli zavičaj.
Prigorski kraj je bogat sa stihovima, pejsažima koji se mogu lijepo opisati i
ostaju u baštini grada i zavičaja. Ja imam jako puno poezije pripremljene,
samo bi je trebalo ukoričiti.”

O svojim počecima pisanja Milica nam otkriva:
“Počela sam pisati 2009. godine. Djelovala sam u našoj križevačkoj
pjesničkoj grupi, napravili smo puno recitala po okolici, po županiji. Imala
sam svoje promocije i u Bjelovaru, u Zagrebu u Učiteljskom domu za naše
Križevčane koji borave u Zagrebu. Dosta toga je već iza mene napravljeno,
međutim puno toga bi se još moglo napraviti”.
Da li inspiraciju za pjesme nalazite šećući ulicama našeg grada?
“Svakako, šetnjom ulicama grada, življenjem jer je to moj rodni grad, moje
djetinjstvo, moj život, moja mladost i sve moje je tu – u našim Križevcima.
Volim svoje Križevce najviše na svijetu.
Pisala sam još u školi dobre sastavke, ali nisam imala vremena za poeziju,
nego tek kasnije spletom okolnosti i svog posla. Izučila sam zanat graditelja
glazbala radeći u radionici svog oca i poslije sam prešla raditi u državne firme
i nikad nisam nalazila vremena za pisanje poezije. Međutim, sad u starijoj
životnoj dobi posvetila sam se tome i to me veseli.”

Stariji Križevčani zacijelo se sjećaju graditelja glazbala Levaka u Križevcima?
” Tata i ja smo radili zajedno u radionici, učila sam uz njega taj drvodjelski
zanat. On je bio majstor nadaleko poznat po svojim tamburicama. Svirao je
dugo godina u Limenoj glazbi Križevci. Sad je prošlo već 20 godina otkako ga
nema i imam i pjesmu posvećenu njemu.
No, takve su okolnosti da nitko taj zanat nije naslijedio u našoj okolici. Niti ja
nisam sama nastavila, možda ne bih mogla egzistirati u tom poslu jer je
došla elektronika. Međutim, sad se ta volja za instrumentima opet budi,
drvodjeljski instrumenti prvenstveno su tamburice, gitare, violine, basevi…
to je osnovni model tog zanata, a kasnije smo popravljali i harmonike,
reparirali smo za limene glazbe i popravljali za kulturno-umjetnička društva.
Tata je radio puno tambura za tamburaške sastave u cijeloj okolici i šire.
Možda se njegove tambure još uvijek sviraju iako njega nema. Ostaju djela
koja sad još uvijek sviraju, ostaju lijepi unikatni instrumenti i zadovoljstvo
kad vidiš jedan stari instrument koji dođe nakon 40-50 i 60 godina u ruke.
Nedavno sam imala sreću da nađem jednu gitaru iz opusa mog tate 50-tih
godina koju je radio na početku svoje umjetničke tamburaške proizvodnje i
svoje karijere. Ta gitara je sad meni došla u ruke na reparaciju i to me veseli
da ja ponovo to napravim. Još uvijek to nisam zaboravila, iako sam radionicu
smanjila ali uvijek u njoj rado sjedim, razmišljam i kombiniram neke stvari.
Jedno vrijeme sam i rezbarila, ali sad sam se posvetila poeziji.”

Da li puno pišete?
“Pišem jako puno, imam pjesama za izdati jednu novu zbirku, međutim vidjet
ćemo kako će to ići. Treba dosta financijske investicije, bez pomoći sa strane
ne bi išlo. Bjelovarsko društvo esperantista mi je pomoglo izdati ove moje
minijature haikua koje su otišle u Japan, Kinu, Borneo, Švedsku, inače ih ne
bih mogla izdati. Član sam Bjelovarskog esperantskog društva pošto Križevci
nemaju više ni esperantskog ni pjesničkog društva u kojima bi se mi mogli
naći i gdje smo i prije djelovali. Otišla sam u gradove gdje to postoji, gdje me
podržavaju. Bili smo i na kongresu Alpe – Adria prošle godine.
Esperanto je zapostavljen, ali to je jedan jedinstven jezik kojeg treba učiti od
malih nogu, jer on ne poznaje granice. Jezik je koji ujedinjuje svijet.
Zahvaljujući križevačkoj knjižnici naučila sam esperanto, osnivali smo klub u
Križevcima, pa je prestao s radom. No, mi esperantisti nastavljamo dalje.”
Na kraju razgovora Milici smo poželjeli još puno uspjeha i lijepih misli koje
će pretočiti na papir na radost ljubitelja poezije. (J. I.)